"Marjanska tica - gradski rebac" Ivo Kovačić Pavlina jedan je od najstarijih splitskih lovaca

Ivo Kovačić Pavlina, zvan Truman jedan je od najistaknutijih i najstarijih splitskih lovaca koji jednaku strast prema lovstvu gaji i prema pticama pjevicama. Loveći grdeline, verdune i faganela obišao je cijelu bivšu državu, a za dobrim komadom divljači nisu ga omele ni kiša ni snijeg.

Od tuda mu i nadimak "marjanska tica - gradski rebac“.

Ovaj, danas sedamdesettrogodišnjak, čiji se preci u Splitu spominju više od pola tisućljeća, rođen je "jušto" podno prve marjanske vidilice ili kako su je onda zvali, žudijskog kampa. Već je sa devet godina maleni Ivo pokazivao naklonost lovu i svega onog dobrog što uz njega ide. Prvo je počelo s laštikom i famoznom praćkom, nastavilo sa zračnom puškom, a završilo najsuvremenijim lovačkim naoružanjem.

"Još ka' dite iša bi s ocem doli do Botaničkog vrta gdje sam po prvi puta vidio jarebicu, a pokojni stric Paško znao je na tovaru nositi hranu hraneći fazane na Marjanu. Sve je više u meni titrao taj lovački žar i malo pomalo avancira sam tako što sam nosio rusak tada prvom predsjedniku splitskog lovačkog društva Peri Ozretiću Čuri. On je bio moj mentor od kojeg sam mnogo naučio", otkriva nam.

Razlozi opadanja brojnog stanja divljači 

Kaže, mentor je točno znao kada, gdje i u koje vrime loviti određenu divljač. "Upijao sam sve ka' spužva. Vidio je on moj talent pa mi jednom prilikom dao pušku i bome tamo negdi kod Pakova sela, prvim hicem položim zeca na dlaku. Onda je krenulo", prisjeća se Truman svojih početaka kada je ne samo u Pokrovnik kod Pakova sela već i u cijeloj Dalmaciji divljači bilo na pretek. Posebno njegov Marjan po kojem su, možda slabije upućeni znaju, trčkarali divlji kunići, a polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća među njegovim borovima kod Bambine glavice lovile su se i srne.

Svega obilja bilo je do početka osamdesetih, a onda je, veli naš sugovornik, počelo sustavno opadanje brojnog stanja divljači na Marjanu. Upravo negdje u to vrijeme prvi puta su se na splitskom brdu ispustali fazane. Međutim, zadržali su se tek par godina. I nakon toga "finili su Mare Bali“.

"Bio je to jedan lipi dil moga života. Jednog veselog djetinstva prožetom svim tim mirisima mora, borovine, dobrih ljudi i još boljih lovaca. Naše gradsko lovište bilo je krcato posebno benama kod starog židovskog groblja odnosno od Botaničkog vrta prema zapadu", opisuje dalje.

Dodaje, svega je bilo. Na Sirobuji se lovali zečevi, divlji kunići i razne pernate divljači, a na Žnjanu i Duilovu fazani. Odmah postavlja pitanje zašto i daje odgovar: Stoga jer je ondašnje gradsko društvo Marjan koje je skrbilo o brdu iznad Varoša, imalo pet šest poljara koji su ga doslovno "obrađivali“.

"Pilalo se, krčilo, zidalo tako da se u tom jednom periodu s pravom o Marjanu skladali pjesmice. Danas je sve napušteno razrušeno, bez pravog reda, načina i dobrog ukusa za lijepo. Ali takva su vremena", sliježe ramenima Kovačić.

Krupnu divljač nikada nije i neće loviti 

Nakon splitske epizode naš "gradski rebac“ za jarebicama je odlepršao put Petrova polja pod skute Lovačkog društva Kamenjarka iz Drniša čiji je i danas član. Potom se učlanjuje u primoštenski Sokol i u LD u tadašnjem Titogradu, danas Podgorici. I manje-više svuda iz istog razloga, za pticama. Oni su mu uz zečeve uža specijalnost. A Petrovo Polje je, kaže Truman, sve do prije pet godina bilo pravi Eldorado kojim je u svako doba prelijetalo dvadesetak jata jarebica.

Osim što je kraljice dalmatinskog krša sve manje, napominje i da velike probleme lovcima stvaraju električni pastiri. Državni poticaji i bespovratna sredstva Europske unije, "izbacili" su na površinu brojne stočare koji su "svoje" pašnjake ubrzo ogradili pastirima na struju i tako otežali kretanje divljači, a bome i lovcima. Kaže, odmakli su se ljudi i od zemlje. Sve je manje obradivih površina, a sve više krava i korova. Dojučerašnja staništa raznih ptica sada su obrstila goveda.

Sve je ravno kao na dlanu pa su jarebice sklonište potražile na manje pristupačnim mjestima.

"Neobradivost do jučer obradivih površina jedan je od glavnih razloga što nemamo više divljači ni na Marjanu, a takva tužna slika prenijela se diljem naše Domovine", priča nam dodajući da je svega dva posto obradivog terena na Petrovu Polju i jasno nema razloga da divljač tu obitava. Tim više, kaže, što se u zadnje vrijeme pojavio i veliki broj predatora koji su doslovno uništili sitnu divljač.

"Za krupnu me nije ni briga. Jednostavno, ne lovim je. Visoku i crnu divljač nikada nisam lovio iz jednog mog razloga, jer smatram da je srna jedina divljač koja plače kada ju se lovi. Odgojio sam se uz 'tiće' pa ću sa njima i završiti svoju ovozemaljsku lovnu sezonu", ističe.

Shengen veća opasnost od klimatskih promjena?

Naglašava i da za ptice treba imati dobre pse. Najprije je imao oštrodlake njemačke, kasnije pointere i sada setere. S njima je obišao sva lovišta. "Lovio sam u Đurđevcu, Garešnici, Grubišnom Polju, Daruvaru, Odžaku… Svuda gdje je bilo ptica", otkriva informirajući nas barba Ivo i o poslovima na zemlji kada je zajedno s obitelji znao godišnje zasaditi preko pola milijuna lukovica cvijeća koje bi se kasnije prodavalo po cijeloj bivšoj državi. Paralelno je radio u splitskom DES-u i Dalmastroju odakle je otišao u mirovinu. Ali ni jednu nedjelju nije propustio otići u lov. I onda kada je sve bilo okovano snijegom i ledom probijao se iz Splita ka drniškim lovištima od kuda se uvijek u pravilu vraćao s punim torbama.

Međutim, to je bilo nekada. Unatoč godinama još nije spreman okačiti pušku o klin, no sada se, kaže, više od nepredvidivih klimatskih promjena boji Shengena. Strah ga je talijanskih lovaca koji će sada bez problema izlovljavati naše autohtone ptice i bez ikakvih poteškoća dopremati ih u svoju zemlju. Predlaže da lovoovlaštenici provode lovnogospodarske mjere po svim propisima oslobođeni materijalne dobiti, kako bi sačuvali preostalu divljač.

"Upotrebom pivalica, mobitela i kaseta, Talijani nam prekomjerno izlovljavaju pernatu divljač ne poštivajući lovačku etiku. Tako što ne mogu provoditi u Švicarskoj ili Austriji, ali kod nas nažalost mogu. Tome se treba stati na kraj, ako već nije kasno", upozorava Truman zaključujuči da pravi lovac voli i poštuje prirodu.