Isključivost u strogoj zaštiti, bez mogućnosti zahvata u populaciju, sigurno ne doprinosi ikakvom napretku i rješavanju ovog dugogodišnjeg problema, ističe Mate Budimir, tajnik najbrojnijeg lovačkog saveza u Hrvatskoj.
Sivi vuk sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), porodice pasa (Canidae). Osim sivoga, poznate su još dvije slobodno živuće vrste - crveni (C. rufus) i abesinski vuk (C. simensis). Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati.
Početkom 1990-ih vukovi su obitavali samo u Gorskom kotaru i Lici, dok se vjerovalo da ih u Dalmaciji nema (Frković i Huber, 1992.). Nakon toga brojnost im je počela strelovito rasti i to najviše na račun širenja na nova područja, ali i povećanja gustoće na područjima gdje su cijelo vrijeme uspješno opstajali. Godine 2001. nastanjivali su Gorski kotar, Liku i Dalmaciju, te se povremeno pojavljivali u peripanonskom prostoru, na južnim padinama Velebita, blizu Ravnih kotara, kod Kaštela, pa sve do Biokova (Kusak, 2002.). U razdoblju između 2001. i 2008. ustalili se se i u području Banovine te dijelu Karlovačke županije do Bosiljeva.
"Danas se rasprostranjenost populacije vuka u Hrvatskoj prostire na području 9 županija: Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Ličko-senjska, Primorsko-goranska, Istarska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska", kaže Mate Budimir tajnik Lovačkog saveza Splitsko-dalmatinske županije.
Za njega dvojbe nema. Sasvim je jasno kako su već barem 30 godina stalni stanovnik Dalmatinske zagore, a njihova prisutnost učestalo se dokazuje brojnim video snimkama i fotografijama, najčešće u blizini prometnica ili naselja. Ovakvo ponašanje nije neuobičajeno za vukove kao ni za ostale divlje životinje koje žive kod nas, već razumljivo s obzirom na veliku premreženost asfaltnih putova i visoku frekvenciju prometa na njima.
"U takvoj situaciji i uzevši u obzir da smo svi 'naoružani' fotoaparatima na našim pametnim telefonima, nije čudno da snimke divljih životinja, uključujući i vukove, izlaze u javnost i šire se društvenim mrežama. Zadnji monitoring vukova u RH bio je provođen zaključno s 2019. DNK analizom tada je utvrđeno kako je 10,8 % populacije genetski nečisto, odnosno da je riječ o vukovima s određenim udjelom gena domaćeg psa tzv. hibridi", podsjeća.
Svi ovi hibridi zabilježeni su na području Dalmacije, a rezultati su poprilično iznenađenje, jer iako se mogu križati tj. pariti s domaćim psima takve situacije nisu jako izvjesne budući da vukovi u pravilu zakolju pse.
Istraživanja potvrdila: Od 17 križanaca vukova i pasa, 16 ih je u Dalmaciji!
Istina je, kaže, da mnogi njihovi članovi, lovci, imaju susrete s ovim zvijerima i da ih povremeno fotografiraju foto-zamkama, a ponekad se zabilježe i "čudni“ za koje je vizualno vrlo teško tvrditi radi li se o vuku ili nekom obliku hibrida.
"Problem je što i svi pravi nisu izgledom, posebno bojom jednaki već postoje razlike pa tvrditi da neka viđena životinja nije pravi vuk je u najmanju ruku neozbiljno", dodaje Budimir.
Takve tvrdnje, po njemu, moguće su tek nakon navedenih DNK analiza. Ponašanje hibrida ne odstupa značajno od ponašanja pravog vuka pa ni to nije nikakav čvrst pokazatelj o kome je riječ.
Vrlo zabrinjavajuća je i činjenica da se sve češće pojavljuju i podivljali ili poludivlji domaći psi. Radi se o životinjama koje nisu registrirane, nemaju vlasnika ili posjednika, nisu propisno označene, nisu pod veterinarskim nadzorom te slobodno i bez nadzora lutaju. Obično pripadaju nekoj ovčarskoj pasmini i agresivno se ponašaju pa predstavljaju ozbiljnu opasnost ne samo za druge životinje (domaću stoku i divlje preživače) nego i za zdravlje i živote ljudi.
U postojećem Zakonu o lovstvu zakonodavac nije predvidio uklanjanje ovakvih podivljalih pasa koji nerijetko formiraju prave čopore.
Trenutno se u Hrvatskoj provodi projekt Life Wild Wolf koji temeljem terenskog prikupljanja genetskog materijala za cilj ima utvrditi brojnost populacije sivog vuka i udio hibrida u istoj. Ovaj projekt radi se u suradnji 8 zemalja (Hrvatska, Njemačka, Grčka, Italija, Portugal, Češka, Slovenija i Švedska) s ukupno 18 partnera.
Nakon utvrđenog brojnog stanja izradit će se novi Plan upravljanja njihovom populacijom u RH koji će eventualno dozvoliti zahvat u populacij odnosno odstrjel vukova i hibrida.
"Sa stajališta lova i lovnog gospodarenja tema brojnosti vuka ili vukopsa zapravo se izravno veže uz brojnost divokoza, muflona, srna i ostale plemenite divljači koja predstavlja istinsko bogatstvo prirode Dalmacije i naših lovišta. Prema našim najoptimističnijim procjenama, brojnost ove plemenite divljači danas je 10 do maksimalno 20 % njihovog realnog matičnog fonda koji bi mogao i trebao postojati kao istinsko bogatstvo prirode i zalog razvoja lovnog gospodarenja", dodaje Mate Budimir.
U ovom podatku leži i najveći problem odnosa vukova i lovaca. Razlika koja se stvara između postojećeg stvarnog broja i potencijalnog je ogromna, a osim subjektivnog dojma nas koji prirodu uistinu volimo i u njoj često boravimo, ona bi se mogla izraziti u također značajnim financijskim gubicima. Lovišta koja obiluju odnosno bogata su divljači neusporedivo su vrjednija i poželjnija od onih u kojima mi trenutno živimo i radimo. Njima je potpuno jasno, i smatraju da bi prioritet upravljanja prirodnim bogatstvima u ovom slučaju pričamo o divljim životinjama, trebao biti usmjeren upravo na gore navedene i slične vrste plemenite divljači.
Ovo su iznosi odštete za stradalu stoku, no rješavaju li problem vuka?
Osim divljači koja trpi gubitke, značajne su i štete na lovačkim psima koji u vrijeme najintenzivnijih lovnih aktivnosti, a to su jesen i prvi dio zime, gotovo pa svakodnevno stradavaju u vrletima dalmatinskih planina i brda, a nerijetko i u neposrednoj blizini kuća.
Istina je da država plaća počinjenu štetu, jer je vuk zaštićena životinja, ali isto tako treba reći da je maksimalna naknada za psa 1000 eura što predstavlja povećanje, ali još uvijek je manje od stvarne tržišne vrijednosti, ukoliko je riječ o obučenom kvalitetnom lovačkom psu.
Iako bliski susret vuka i čovjeka kod mnogih ljudi izaziva nelagodu, treba reći da ipak ne predstavljaju izravnu opasnost za zdravlje i život ljudi. Opasan bi bio bolestan, odnosno bijesan vuk.
Srećom u RH već godinama zahvaljujući oralnoj vakcinaciji lisica bjesnoće nema pa je ovakav ishod gotovo nemoguć. Bliski susret s vukom ili napad na neku domaću životinju u neposrednoj blizini čovjeka ili naselja ipak nije i napad na čovjeka. Po ovom pitanju puno su opasniji podivljali domaći psi.
Što se pak hibrida vuka i psa tiče možemo, kaže, samo nagađati koliko su takvi opasniji za ljude. Oni bi u teoriji, slijedom logike, svakako trebali biti opasniji, ali ni to se u praksi ne događa.
"Opstanak vuka kao vrste je važan i poželjan, a ujedno je i naša dužnost, ali isto tako je naša dužnost i opstanak plemenite krupne divljači, odnosno povećanje njihove trenutno male brojnosti", ističe tajnik dodajući da upravo u 'ovom grmu leži zec' te su, kada se i ako se prirodni uzgoj plemenite divljači prihvati kao prioritet u odnosu na postojeći način zaštite vuka, uvjereni da će i vukovima biti bolje.
Pojeo vuk magare: Kako do zajedničkog rješenja za zaštitu stoke, ali i divljih zvijeri?
Dobro osmišljen Plan upravljanja u RH koji bi sadržavao i godišnju kvotu zahvata u populaciju, bio bi navodi ispravan put u reguliranju statusa ove zvijeri u budućnosti, na dobrobit svih dionika u ovom problemu, a i samog vuka kao važne predatorske vrste u prirodi.
"Isključivost u strogoj zaštiti, bez mogućnosti zahvata u populaciju, sigurno ne doprinosi ikakvom napretku i rješavanju ovog dugogodišnjeg problema", zaključio je Mate Budimir, tajnik najbrojnijeg lovačkog saveza u Hrvatskoj.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
