'Krivac' za njenu ljubav prema heklanju zapravo je bila jedna koza. Kao djevojčica je svako popodne morala čuvati kozu, a bila je s njom starija susjeda koja je predivno plela i heklala. Kako je njoj bilo dosadno samo gledati, pitala je za poduku.
Ankica Keko iz Barbata ispričala nam je na Eko-etno festu održanom u Loparu na otoku Rabu da ju je heklanje spasilo kada se u jednom periodu života razboljela. Tada je ponovno krenula s ručnim radom i to ju je diglo na noge, ističe. Rad rukama je vrlo umirujuć te ga svima preporučuje.
"Danas se zahvaljujući internetu sve može naučiti, potrebna je samo volja i upornost. Svima predlažem zaposliti ruke, pogotovo ljudima koji su pod stresom i onima koji iz nekog razloga puno vremena provode sami u kući”, govori.
'Krivac' za njenu ljubav prema heklanju zapravo je bila jedna koza. Kao djevojčica je, priča nam, svako popodne morala čuvati kozu, a bila je tamo s njom jedna susjeda koja je predivno plela i heklala. Kako je njoj bilo dosadno samo gledati, zamolila je za poduku.
Kasnije je obiteljski život sa sobom donio brojne obaveze te se desetljećima nije bavila ručnim radom, no znanje koje je stekla kao dijete, nikada nije nestalo - samo je čekalo pravi trenutak da ispliva na površinu.
Prisjeća se s nostalgijom kako su nekada u osnovnoj školi imali satove domaćinstva gdje su djevojčice heklale, štrikale i ostalo, dok su dječaci uglavnom rezbarili. Žalosti ju što se to ukinulo i smatra da ručni rad treba vratiti u škole.
"Danas mladi nažalost ne znaju niti gumbić sašiti. Ne trebamo stvarati umjetnost, iako netko možda bude, ali svi bi trebali znati barem osnovno”, komentira Ankica koja djeluje kroz udrugu 'Mocira', a izrađuje različite zanimljive predmete - često iz starog ili odbačenog stvara nešto lijepo i uporabno.
Marica Španjol, nositeljica OPG-a Lavanda Mare, nadovezuje se kako mnogi nažalost nisu svjesni koliko je vrijedno ovo što one rade - mladi nemaju volje, a trebali bi se uključiti i proizvoditi.
"I ja sam počela od nule, ali mi je uvijek u srcu bio moj otok, cvijeće, lavanda, smokve... Sve što radim dolazi iz srca. Danas su mobiteli otrovali mladež i nema od njih niš”, pomalo ljuto, no prvenstveno tužno kaže Marica, dodajući kako treba stvarati jer bez rada nema ničega.
Nada se kako će rad rukama opet doći na cijenu s obzirom da kupci sve više traže domaće proizvode. Mišljenja je kako treba nešto napraviti da se mlade potakne, ”Ja sam svoje dala”, komentira.
Ona i suprug su počeli s lavandom 2009. i dugi niz godina radili proizvode od te biljke. U međuvremenu su krenuli sa smokvama pa danas nude nekoliko različitih džemova: čisti, smokva-naranča, smokva-marelica... Rade također rapski smokvenjak, a najbolje idu suhe smokve.
"Turisti zadnjih godina poseban interes pokazuju za začinske soli. Poznata je naša začinska sol u koju ide svo lokalno začinsko bilje - lovor, kadulja, ružmarin, timijan...”, opisuje. Ona stavlja sve zajedno, stranci jako kupuju, čak i preko zime naručuju dostave.
Radi i sol samo s ružmarinom za koji kaže da je odličan proizvod koji je u zadnje vrijeme, uz džemove, posebno popularan. "Domaći proizvodi su sve traženiji”, naglašava Marica.
Ružica Ćuća Žentil iz Lopara je umirovljenica koja se ljeti bavi turizmom. Voli raditi na zemlji te 10-ak godina ima OPG Roza. Njena obitelj proizvodi maslinovo ulje, grah, krumpir, peku rakiju, suše smokve, rade marmelade, vrećice s lavandom, suše i začine kao što je lovor...
S obzirom na pjeskovito tlo, ovdje treba dosta zalijevati da bi kulture uspijevale, doznajemo. I ona nudi sušene smokve koje su vrlo tražene. Ljeti ih najviše kupuju turisti, a zimi domaći ljudi. Ružica također smatra da bi se mladi više trebali dati u poljoprivredu, proizvoditi domaće i zdravo.
Nju i ostale sugovornice sreli smo na Eko-etno festu u Loparu koji se ponovno organizirao nakon pet godina stanke. Osim prodajnog sajma lokalnih OPG-ova, održala se smotra tradicionalnog puhačkog instrumenta miha.
Sudjelovale su također plesne sekcije folklornih društava, pučki pjevači koji njeguju specifične lokalne napjeve te drugi izvođači iz zemlje i inozemstva koji su svojim nastupima prezentirali bogatu folklornu baštinu krajeva iz kojih dolaze.
Tatiana Loborec izložila je na sajmu svoje rukotvorine - nakit od epoksi smole, heklani nakit, nakit od drveta... Ona je Rabljanka s preko 20 godina iskustva zagrebačkog života, vratila se na rodni otok i zadovoljna je promjenom koju je napravila.
Kod nje ljubav prema rukotvorinama postoji od djetinjstva. Baka ju je naučila heklati i plesti prije polaska u školu, voljela je slagati perlice, prešati cvijeće... U kreativnom radu je oduvijek nalazila poseban mir i zadovoljstvo.
Tatiana smatra kako treba nuditi unikatne suvenire i male serije. Ona je u svojim proizvodima jako orijentirana upravo na Rab pa tako u svijećnjacima uvijek ima neki komadić s otoka, u epoksi smoli cvjetiće masline, školjkice, pužiće, kamenčiće... U ponudi ima također jednu kolekciju od oblutaka.
Profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi, Anita Pahljina, predstavila je brend 'babin facol' koji izrađuje u suradnji s vlasnikom grafičkog studija, Marinom Gulićem. Njihove torbe su šarenilom privlačile brojne poglede prolaznika.
"Pokupila sam usput facole – marame koji su godinama potom stajali u ormaru. Nakon što sam se na sestrinom vjenčanju u Škotskoj pojavila u rapskoj nošnji, koja je prisutne oduševila uzorkom i šarenilom, shvatili smo da je to to”, opisuje.
Postalo im je jasno da po facolu ”ne treba puno čačkati”, a ideja za torbu je proizašla iz činjenice da ih ljudi često kupuju. Anita je tu polazila od sebe. A da je ovaj proizvod pun pogodak, pokazuje činjenica kako je prvih 50-ak torbi prodano unutar tri dana.
"Traži se lokalno, autentično. Ponuda postoji i uglavnom je svedena na lokalne OPG-ove, što je dobro jer garantira kvalitetu. Mislim da ljudi koji na Rabu izrađuju marmelade i ostale proizvode to rade iznimno kvalitetno, a bilo bi dobro kada bi toga bilo i više”, zaključuje Anita Pahljina.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
