Čančare mogu živjeti 100 godina, ali ne bez naše pomoći. Čuvajmo ih!

Susret s običnom čančarom u prirodi poseban je doživljaj. Ovo dobroćudno stvorenje, teško može pobjeći znatiželjniku kojeg susretne zbog svoje sporosti. Rijetko će ugristi osim ako se osjeća jako ugroženom, a puno češće će se pomokriti po osobi koja ju podigne. Djeca im se posebno vesele, no treba ih imati na oku jer dječja znatiželja ponekad može rezultirati ozlijedom kornjače. U Dalmaciji su ih nekad zvali "žabama", a prijeko je potrebna edukacija stanovništva o ugroženosti i biološkim potrebama ove vrste.

Obična čančara (Testudo hermanni), zakonom je zaštićena životinjska vrsta u Hrvatskoj. Naseljava uski priobalni dio europskog Sredozemlja, od jugoistočne Španjolske, preko južne Francuske i Italije pa do obala Balkana.  Poznato je nekoliko podvrsta oko čije podjele se biolozi još spore, no zapadni i istočni tip se razlikuju po stupnju pigmentacije oklopa u dovoljnoj mjeri za pojedinačnu identifikaciju.

Kod podvrste Testudo hermanni hermanni tamnije šare pokrivaju veću površinu oklopa i pigmentacija je kontrastnija nego kod istočne podvrste Testudo hermanni boettgeri. Naša čančara bliža je istočnoj podvrsti iako postoje razlike i među njima.  

Najstariji živući gmazovi

Ovaj mali gmaz naraste u dužinu od 12 do 23 cm dok su ženke krupnije od mužjaka. Boja oklopa im varira, većinom je opisujemo maslinasto-žutom bojom s tamnijim mrljama. Nemaju zube, ali kljunasta čeljust je dovoljno snažna da otkida hranu. Na kratkim nogama imaju četiri ili pet kandži. Mužjak ima duži rep s oštrim šiljkom pri kraju. Rastu sporo pa zato i dugo žive od 80 do 100 godina. Kao tek izlegle imaju dosta prirodnih neprijatelja, no što su starije, to su sigurnije.

Obitavaju na sušnim područjima obraslim makijom do 700 m nadmorske visine. U kontakt s čovjekom najčešće dolaze na rubovima naselja, u maslinicima i slično.

Otporna je to životinja, skromnih životnih zahtjeva. Evolucijski pripada skupini najstarijih živih gmazova na našim prostorima. Ovo su spore i mirne životinje, osim u vrijeme parenja kada se mužjaci mogu međusobno natjecati za ženku. Mužjaci se tada grizu ili pokušavaju protivnika prevrnuti na leđa. Ženku će oploditi popevši se na njen oklop. Parenje se odvija u lipnju kada se partneri međusobno pronalaze mirisnim i zvučnim signalima. Ženka čančare prilagođena je samotnjačkom načinu života pa može spermu nakon parenja čuvati u tijelu na duže vrijeme.

Vruće dane provode u hladu pod vegetacijom za odmor, a u potragu za hranom krenut će u večernjim satima. Bez hrane mogu preživjeti tjednima. U slučaju opasnosti uvlače noge i glavu u veliki oklop ili grizu kljunom.

Obična čančara prvenstveno se hrani prizemnim biljem. Trputac, maslačak i trave osnovna su joj hrana. No, ponekad će se pogostiti puževima, crvima, gujavicama ili drugim insektima. U divljini, rijetko će se dogoditi da čančara pojede i komade uginule životinje.

Ugrožena ljudskim djelovanjem

Od šest vrsta kornjača u Hrvatskoj, sve su zaštićene. Najugroženija je riječna kornjača, ali sve su one pogođene nestajanjem svojih prirodnih staništa, te unošenjem stranih invazivnih vrsta. Čančara je kao nisko-rizična (NT nearly threatened) vrsta ugrožena najviše ljudskim djelovanjem.

Kopnena kornjača ugrožena je gubitkom pogodnog staništa jer naše priobalje je posljednjih 30 godina jedno veliko gradilište, a lokalne vlasti novim prostornim planovima ne da ne uzimaju u obzir gradnju vrtića i parkova, nego uopće ne planiraju očuvanje zelenih oaza za preživljavanje divljih životinja pa tako i njih. Betonizacija i apartmanizacija za čančare znači potiskivanje u unutrašnjost. U Šibeniku se one primjerice mogu naći samo u privatnim vrtovima osoba koje ih čuvaju. Na području Vodica, također se smanjuje stanište ovih malih prijatelja.

Osim gubitkom staništa, čančare su ugrožene uzimanjem iz prirode, odnosno sakupljanjem. Neke kornjače budu ozlijeđene tijekom hvatanja, one koje prežive možda se ilegalno preprodaju na nekom od sajmova u Dalmaciji. Čančare se i krijumčare te su poznate zaplijene na granici Hrvatske sa susjednim državama. Poznat je slučaj šverca iz 2014. godine kada je na vukovarskom području zaplijenjeno 220 krijumčarenih kornjača.

Cestovni promet dodatno otežava situaciju s našim kornjačama. Spore su, i teško se kreću preko užarenog asfalta pa bi dobro bilo postaviti znakove upozorenja vozačima na predjelima gdje one učestalo prelaze cestu.

I na kraju, promjenom klime, učestalim požarima, nestaju cijele populacije naše čančare.

Kako pomoći ovim stvorenjima?

Odgovornim ponašanjem svaki pojedinac može pomoći očuvanju naših kornjača:

• Ne kupujte kornjače bez potvrde o porijeklu od uzgajivača
• Ne uzimajte ih iz prirodnog staništa osim ako su neposredno ugrožene (promet, požar)
• Ponašajte se pažljivo kao vozač u cestovnom i pomorskom prometu,
• Ako uočite ozlijeđenu ili bolesnu kornjaču, javite se skloništu Dumovec ili jednoj od udruga koje pomažu u spašavanju divljih životinja (AWAP)
• Ako čančaru susretnete na vlastitom zemljištu, osigurajte joj izvor svježe vode, a možete joj ponuditi i poslasticu u obliku svježe brokule, kupusa, krastavca, mrkve, grožđa, dinje, marelice i slično. No, nemojte im davati pasju ili mačju hranu. Čista voda mora im biti dostupna u svakom trenutku, a možete im ostaviti jedan dio zemljišta nepokošen,
• Ne puštajte strane invazivne vrste u prirodu, kao što je kalifornijska crvenouha kornjača,
• I na kraju, svojim djelovanjem potaknite edukaciju mladih naraštaja o vrijednosti očuvanja svakog živog bića na ovoj planeti.