Kako od drveta do vrhunske tamburice zna majstor Franjo Juzbašić

"Znao sam da jednoga dana, a to se nakon pune 32 godine dogodilo koncem prošle godine, više neću moći toliko često svirati i pjevati s tamburaškim sastavom Kristali, pa sam se još prije desetak godina počeo baviti izradom tamburica, ali i drugih žičanih instrumenata", otkrio nam je majstor i glazbenik Franjo Juzbašić na ulazu u poveću radionicu koja se nalazi u podrumu njegove obiteljske kuće u Županji.

Ovaj kraj je posebno poznat po manifestaciji Šokačko sijelo na kojoj Franjo i dalje nastupa jer se ne može, samo tako, smiriti 'duša bećarska'. To je, kaže, više način života, radost druženja i bivanja s ljudima dobre volje i pozitivne energije. "A još kada pjesma krene", smije se.

No, svome poslu izrade tamburica, u koji se uključila cijela obitelj, pristupa vrlo ozbiljno i temeljito jer nije lako napraviti dobar glazbeni instrument. Posebno je ponosan na njih 15, koji se nalaze u Glazbenoj akademiji u Zagrebu.      

Radišna obitelj razvila unosan posao

On je, kako priča u svojem ateljeu u kojem vlada pravi 'kreativni nered', učio zanat od pokojnog majstora tambure Andrije Franića iz Županje, čija je prim tambura darovana papi Benediktu XVI. tijekom posjeta Hrvatskoj i nalazi se danas u Vatikanskom muzeju. Franjo je nastavio vrijedno posao sam, danju oblikujući najfinije drvo u ovaj instrument, a noću svirajući i pjevajući s TS Kristalima širom Slavonije o čemu svjedoče i brojne nagrade.

Ističe da je za kvalitetu tambure presudna kvalitetna sirovina koju je danas problem naći bilo da je to bosanski hrast ili turski u zadnje vrijeme, jer ga je lakše uvesti iz Turske, nego li iz nekoliko kilometara udaljene BiH, koja je zlatni rudnik za instrumente što su prepoznali i strani investitori. Najbolje su, ističe, one napravljene od javora ili smreke, ali i drva voćarica poput trešnje ili šumske kruške. Da je kvalitetno i pravo znat će majstor čim kucne u drvo. Postoji, doznali smo i ono koje se naziva 'gluho' i nije za tambure.

Za dobar instrument važno je, kaže, da se poštuje struka, te da se ima kvalitetan materijal za njegovu izradu. To znači barem deset godina stajanja, da se kapilare drveta dobro osuše, a omjer je uvijek uloženo-dobiveno.

Čuli smo i da je materijal skup, posebno tzv. prva A žica, koju je teško dobiti, a velika je potrošnja jer lako puca. Drugim riječima, kad se naruči pjesma od tamburaša, treba imati na umu da i ona 'dosta košta'. 

Juzbašići su danas pravi primjer složne obitelji jer tata Franjo i sin Marko oblikuju drvo u tambure, a mama Magdalena je zadužena za izradu žica. Da su uspješni govori činjenica kako se njihove tambure sviraju od svih glazbenih škola, na radionicama na kojima se uči svirati ovaj instrument, ali i na svjetski poznatim pozornicama na kojima sviraju etablirani glazbenici. Sin je školovani majstor, drvni tehničar, školovan u Vinkovcima, pa je osigurana i budućnost obiteljskog obrta.

No, dug je to bio i zahtjevan put jer nije bilo stručne literature koja bi dala podlogu onome što se može naučiti od starijih majstora, koji još ima. Istina, napominje on, Obrtnička komora je izdala knjigu Zlatne ruke, gdje je uvršteno i Franjino umjeće.

Tambura je danas na dobrom glasu   

Franjo se i dodatno educirao te je završio u Zagrebu prekvalifikaciju od kovinotokara, ćime se nikada nije bavio, a sve kako bi se mogao što bolje posvetiti izradi ovog instrumenta. One se rade u serijama, nikada pojedinačno, jer ima jako puno ljepljenja. Znači, rade se od četiri do šest komada zbog veće produktivnosti. Za izradu bisernice, pojašnjava, treba mjesec do dva, ali ako imate pripremljene sve elemente onda posao ide brže.     

Tambura je, dodaje, danas na dobrom glasu jer ima dosta glazbenih škola, odnosno KUD-ova, koje podupiru i EU fondovi.

Inače, radionica je puna nacrta starih majstora od kojih je Franjo najviše učio i naučio jer valja uzeti u obzir niz detalja. Kako primjerice, položiti neki detalj na instrumentu, da bi on u konačnici dao što bolji zvuk. To se može naučiti i putem reparacije instrumenata, što je lakše kod violine nego li tambure jer je ona standardizirana, nije plića niti duža za razliku od tambure. Nema specijala, odnosno posebnih serija kod našega sugovornika. 

Franjo je vrstan svirač, pa vrlo dobro zna kako se kreću i cijene na tržištu glazbenih instrumenata. Male bisernice koštaju 450 eura, bračevi su 700 eura, kontre ili bugarije 1000 eura, a čela oko 1200 eura. Baseve još ne radi, a kako su mu velika ljubav i želja, uskoro će i njih imati u ponudi jer glazbu nosi u sebi i ne misli samo tako odustati od njezina stvaranja.