Tradicija duga gotovo 7 desetljeća: Kuhani kukuruz kod Selmanijevih neizostavni je dio osječkog ljeta

U jednom trenutku, pred kraj posjeta obitelji Selmani, koji se na istom mjestu u središtu Osijeka kod kina Europa, nalaze skoro sedam desetljeća, dotrčava djevojčica nasmijana od uha od uha.  

"Što ovaj puta želiš?", pita ju Mirsad s gotovo identičnim osmjehom na licu. "Kukuruz", odgovara ona i s dječjim nestrpljenjem u očima gleda dok se omiljena ljetna slastica vadi iz vruće vode. 

"Zbog ovakvih trenutaka nikada se nismo maknuli iz Osijeka. U mojih trideset godina koliko ovdje dolazim raditi, svi su uvijek nasmijani, čak i pozitivno nestrpljvi, ako moraju pričekati red. Ima nešto u nama Slavoncima, jednostavno smo empatičniji, pitomiji", kaže nam Mirsad. 

Preko kestenja i kokica do kukuruza

Ugodna predvečer provedena u društva Mirsada i oca Sinapa, popularnog Brke, bila je ispunjena mirisom kuhanog kukuruza, ali i kokica. Priča o ovoj osječkoj obitelji i njihovom poslu započela je još sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Mirsadov djed Aziz dobio dozvolu od grada te postavio štand za prodaju kestena na uglu uz Sakuntala park.

U to vrijeme pečeni kesteni mogli su se kupiti jedino na željezničkoj stanici, a ljudi koji su ih prodavali pekli su ih na drvima, na logorskoj vatri. No, Aziz je imao recept svog oca, koji se tim poslom bavio u Turskoj.

"Radi se o specijalnim bubnjevima na kojima i mi dan-danas pečemo. Jednostavno za njih nema zamjene. Pokušao sam ja tijekom godina nešto moderno, malo promijeniti, ali kesteni nisu toliko ukusni", priča na Sinap.

Brko je "na poslu" od svoje osme godine, kada je morao stajati na gajbi kako bi prodavao, a njegov je otac, osim na štandu, radio i na stadionu NK Osijeka, prodavajući "sportsku zanimaciju“ – špice, kokice i, kikiriki. Nekoliko godina kasnije došao je na ideju kako bi se na tim bubnjevima za kestenje mogle peči kokice.

"Prije toga moji su ti kokice pekli kod kuće“, dovršava Mirsad tatinu priču koji se zapričao s poznanikom koji je došao po dva kuhana kukuruza, ali bez soli. "Miris pečenih kokica počeo je sve više privlačiti ljudi. Sjećam se kako je djed uvijek pričao o tome, kao i da je satima znao peći na tim bunjevima". 

Šećerac zamijenio osmoredca 

Ideja za pečeni i kuhani kukuruz došla im je sredinom 60-ih te su, kako ponosno ističe Sinap, bili pioniri u bivšoj državi. 

"Moj djed Ismail se bavio tim poslom u Turskoj, ali ga oni nikada nisu solili. Kada ga je tata počeo prodavati u Osijeku ljudi su tražili sol, što je nama u početku bilo čudno", kaže Brko. 

No, ubrzo su shvatili kako Slavonci u kućanstvima kuhaju i jedu kukuruz odavno, samo se nitko prije njih nije dosjetio prodavati. Nekoć se kuhao i za Božić i to zreli kukuruz, ali drugačije sorte, osmoredac, dodaje Sinap, ali ta je tradicija nažalost zapostavljena, Nekoć su tu sortu i prodavali, koja je idealna za pečenje, isto kao i bijeli osmoredac, sve do sredine 80-ih kada se pojavio šećerac. 

U Hrvatskoj je kukuruz kokičar zasijan na 827,53 ha, a šećerac na 803,80 ha, podaci su APPRRR-a za 2024. godinu. 

S godinama mlađe generacije prihvatile su upravo tu "novu" vrstu kukuruza, iako, iskreno će Sinap, možda zbog nostalgije, njemu je ipak ukusnija ona stara sorta. 

"Ja sebi na tržnici kupim osmoredca i skuham si ga kod kuće. Nekada sam znao skuhati i ovdje desetak komada. Uvijek su ga kupovali isti ljudi“, prisjeća se popularni osječki Brko. 

Najviše posla imaju u sezoni kukuruza, odnosno kestenja, tada rade sve dane u tjednu, a udarni je nedjelja jer građani tada izađu u šetnju.

"Moj dobavljač iz okolice Osijeka, s kojim surađujem godinama, šećerac dobije među prvima u Hrvatskoj, pa ga i Osječani jedu naveliko dok ga na moru i u Zagrebu još uvijek nema. Zato ga i prodajemo u lipnju i srpnju. No, u današnje vrijeme, s obzirom kako se vrijeme okrenulo, na tržnici se može naći šećerca i kada je počnem sa sezonom kestena", priča nam Mirsad. 

Koliko dugo kuhati kukuruz?

Razgovor nam je neprestano prekidan zbog kupaca, željnih (ne)slanih kukuruza, koji ga kupuju na istom mjestu. "Cijeli život", hvali se jedan od kupaca o kojemu Mirsad zna baš sve. Jesu li unučad već otišla na more, kakve ga bolesti pate. Dakle, baš sve. 

"Tata, počeo ti je kuhati u dvije minute do", dobacuje Mirsad ocu, pa zajedničkim snagama vade kukuruz iz kotla. Iskoristili smo priliku pitati i koliko se kuha kukuruz, postoji li recept. 

"Kuha se između 15 i 45 minuta, sve ovisi o sorti. Zatim o starosti kukuruza, odnosno u kojem stadiju je bran, prelazi li mlijeko već u škrob. Dolazi li s njive direktno u kazan ili ga kuhaš nakon pet dana“, objašnjava Sinap, a Mirsad dodaje kako ga Amerikanci kuhaju točno sedam minuta. 

Na pitanje koliko ga godišnje prodaju odgovara kroz smiješak: "Može si od prodaje tata sufinancirati malu mirovinu". 

Osijek ima najviše kestenjara po glavi stanovnika

Mirsad, čija tvrtka "Pop corn trade" danas osim njega broji još četvero zaposlenih, radni dan počinje u osam ujutro, a završava u 23, nikad nije pomislio kako bi se mogao baviti nekim drugim poslom. Na godišnji ide u kolovozu, kada završi sezona kukuruza.

"Poslove u kojima vidiš da si na neki način usrećio čovjeka meni je lakše raditi. Trudimo se, održavamo kvalitetu proizvoda, nema nekog drugog recepta. Ne možeš raditi s figom u džepu i očekivati da ćeš opstati 70 godina, četiri generacije", priznaje Mirsad. 

S prvim danom listopada počinje sezona kestenja, a to je tek zanimljiva priča, jer prema njegovim riječima, Osječani obožavaju kestenje, ali uglavnom žene i djeca jer momci se ne vole zagaraviti.

"Osijek ti ima najviše kestenjara po glavi stanovnika. U ostalim, većim gradovima nema ih toliko, primjerice u Rijeci ima tek nekoliko, a kod nas svaki kvart ima jednog", objašnjava nam. 

Mnogi me pitaju, a zašto ne odeš na more, tamo je kukuruz četiri eura, a ja ih pitam, a tko će onda Osječanima prodavati kukuruz i kestenje?, kaže Mirsad.

Prije devet godina osuvremenili su svoj kiosk, a legendarni žuti otišao je u povijest. U ponudu su tada uveli kokice s okusima, sira, pizze i karamele.  

"Kao mali obožavao sam kokice s čokoladom iz trgovine, pa mi je djed uvijek znao govoriti - mi pečemo kokice, a ti ih kupuješ. Taj okus iz djetinjstva mi je zauvijek ostao u sjećanju, a kada su nestale s tržišta, došao sam na ideju kupiti strojeve i početi praviti kokice s okusom", kaže.

Shokice - šokantno dobre kokice

Brat Sven, kojega u obitelji broje kao četvrtu generaciju, "jer mlađi je od mene dvadeset godina“, kroz smiješak će Mirsad, nakon završetka srednje škole, osmislio je i brend Dr. Pops, kojega je pokrenuo početkom 2022. godine. 

Osmislili su Shokice, kokice s već spomenutim okusima koje imenom uspješno kombiniraju ideju "šokantno dobrih kokica", ali i Šokce/icu. Tu je i barsko pakiranje kikirikija nazvan Taman, te nova pakiranja sporta za zube - bundevinih sjemenki i slanog kikirikija. 

"Dizajn su nam radili dečki iz Studija 33, koji su nam, osim internet stranice, napravili i logo Shokice. A naše proizvode, osim naravno ovdje, možete pronaći u manjim marketima te pivnicama" , naglašava Mirsad.  

Osim što planiraju proizvesti kokice s okusom čokolade, trenutno su u pregovorima s nacionalnim trgovačkim lancima jer želja im je da taj osječki proizvod, naime i dobavljači su im iz okolice Osijeka, predstaviti cijeloj Hrvatskoj. 

Obiteljski posao se širi, otvorili su prošle godine kiosk ispred trgovačkog centra Portanova gdje prodaju isključivo bubble tea. Nekada je bilo puno više konkurencije, posebice u 80-ima, tada se oko tridesetak ljudi bavilo se ovim poslom u gradu, prisjeća se Brko, ali vremena su se promijenila. Danas su oni jedini koji u Osijeku imaju svoj kiosk, dok se konkurencija uglavnom bazira na kirvaje.

"Moj plan, odnosno želja je da ova naša priča ne završi na 80 godina tradicije, nego da traje, sve dok ja budem mogao raditi. Mnogi me pitaju, a zašto ne odeš na more, tamo je kukuruz četiri eura, a ja ih pitam, a tko će onda Osječanima prodavati kukuruz i kestenje?“, zaključuje Mirsad.