Tri vrste roda Physalis - nazivaju ih jagodom, rajčicom i paprikom

Porodica pomoćnica (Solanaceae), sadrži veliki broj jestivih, korisnih i ljekovitih biljaka, kao što su rajčice, paprike, patlidžan, krumpir i slično. Od otprilike 2.700 vrsta, česte su u njoj i otrovne biljke pune alkaloida, kao što su kužnjak i crna bunika. Unutar spomenute porodice, po karakterističnom mjehurastom ovoju u kojem se razvija okrugli plod, prepoznatljiv je rod Physalis koji obuhvaća 80-ak vrsta. Neke su vrste otrovne, a neke imaju jestive plodove. Ovo su jednogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke porijeklom iz tropskog i suptropskog pojasa.

Šumska mjehurica ili divlja paprika

Ljoskavac, divlja paprika (Physalis alkekengi) u nas je podivljala vrsta, a biljka bez komercijalne vrijednosti. Zbog svojih uočljivih crveno-narančastih lampiona, najčešće se koristi kao ukrasna vrsta po vrtovima. U Europu je stigla u 18. stoljeću iz Japana. U našim krajevima ona je jedina vrsta iz roda Physalis koja raste samoniklo. Rasprostranjena je u Europi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Americi, te jednom posađena dugo raste na istom mjestu šireći se novim izdancima korijena.

Višegodišnja je zeljasta biljka, slabo razvijene stabljike, naraste samo do 80 cm u visinu. Blijedo zeleni sitni cvjetovi javljaju se u pazušcima listova. Plod je karakteristična narančasta bobica u narančastom lampionu (mjehuru). Bobica je slatka i jestiva, dok su lampion i ostatak biljke otrovni. No sitna je i nema ih puno na jednoj biljci pa zato nije ekonomski zanimljiva. I sama boja bobice ukazuje na obilni sadržaj karotena i zeaksantina. U kineskom znanstvenom istraživanju iz tkiva ove biljke izolirani su: steroidi, flavonoidi, fenilpropanoidi, alkaloidi, nukleozidi, terpenoidi, organske kiseline, kumarini i drugo zbog čega su i ekstrakti iste biljke pokazali antiupalno, antitumorsko, antiastmatično, antiparazitsko, antidijabetsko.

Osim fizalina, sadrži vitamin C, limunsku i glikolnu kiselinu. Za fizaline je dokazano da djeluju antiupalno, antimikrobno, protutumorsko djelovanje. Flavonoidi posjeduju antidijabetičko, antiupalno i protutumorsko djelovanje, dok fenilpropanoidi još djeluju i antimikrobno. Plod je kvalitetan izvor vitamina A, fenolnih antioksidansa, minerala (P, Ca i Fe), pektina i drugih fitonutrijenata. U istočnom kulinarstvu dodaje se uz mesna jela, salate i u deserte. Preporučljivo je koristiti samo potpuno zrele plodove jer su okusom najbogatiji.

Tomatillo ili rajček se koristi kao povrće

Meksička rajčica, rajček ili tomatillo (Physalis philadelphica) srodnik je mjehurice i andske jagode, no njegovi se plodovi zbog okusa koriste kao povrće. Jestiva bobica unutar zelenkasto ljubičastog lampiona je krupnija od mjehurice, samim time i ekonomski zanimljivija. Biljka se uzgaja  kao i rajčica, ali joj nije potreban potporanj, niti optrgavanje zaperaka. Rajček često raste u širinu povijajući bočne grane i tako stvara nove izdanke. Uzgajaju se sorte zelenih, žućkastih i ljubičastih plodova koji se razvijaju u karakterističnom lampionu.

Biljka je otporna na većinu bolesti i nametnika, no puževi je vole. Svi dijelovi biljke osim ploda su otrovni. Tkiva biljke sadrže vitamine, minerale, fenole, te fizalin koji karakterizira rod Physalis. U plodu je identificirano 50-ak hlapivih tvari (aldehidi, alkoholi, esteri). Nutritivno gledajući, rajček je izvor K, P i Mg. U njemu su najzastupljeniji vitamini B kompleksa. Ima visok sadržaj pektina.

Pretpostavlja se da su ga udomaćili Azteci još 800 g. prije Nove ere. Maje su ga isto poznavali, a oko 1500-1600 godine, stiže u Europu. Oko 1950-ih je stigla u Indiju gdje se koristi u nekim tradicionalnim jelima, a danas se uzgaja diljem svijeta. U nekim dijelovima se smatra invazivnom vrstom jer lako podivlja. Komercijalno je značajna u nekim državama. U Meksiku se godišnje proizvede oko 750.000 tona. Ovo je jedna od osnovnih sirovina u latino-američkom kulinarstvu i od nje se spravljaju ukusne juhe i marinade, te poznate meksičke šalše. Plodovi tamnijih sorti se mogu jesti i sirovi, a svjetliji se češće koriste pripravu umaka.

Peruanska ili andska jagoda

Physalis peruviana, svjetlo je narančasta bobica koja sazrijeva unutar krem-smećkastog ili već mrežastog lampiona. On postaje mrežasti nakon dozrijevanja ploda. Ovo voće neki nazivaju i voćem Inka. Porijeklom je iz latinske Amerike, ali se danas uzgaja diljem svijeta. Iako može rasti kao višegodišnja kultura, kod nas se uzgaja kao jednogodišnja jer ne podnosi mraz. U hladnu jesen pokriva se prekrivkom za zaštitu.

Među tri spomenute vrste, ova razvija najrazgranatiju stabljiku s mnoštvom plodova. Biljka u visinu može narasti do 1,5 m, te se razgrana na sedam i više grana. Zato joj je u uzgoju potreban potporanj. Treba biti oprezan kod sadnje susjednih povrtnica jer se pretpostavlja da andska jagoda sadrži fitoncide pa njena blizina ne odgovara svakom povrću. Plod se konzumira kad kompletno sazre. Svi dijelovi biljke osim njega su otrovni. Sadrži polifenole, te vitamine A, C, B1, B2, B6, B12. Plodovi su okusom slatko-kiseli i podsjećaju na naranče i jagode, ili mango, ananas i papaju. Mogu se jesti sirovi, zamrzavati, ili koristiti u voćnim salatama ili čak za ukuhavanje pekmeza.

Fizalini - prirodno oružje protiv bolesti

Fizalini su steroidni sastojci spomenutog roda Physalis. Za njih je već znanstveno dokazano antimikrobno i antiparazitsko djelovanje. Poznat je i njihov antinarkotički efekt te su ovi sastojci obećavajući kao farmakološki pripravci. Kada je još 1969. godine izoliran prvi fizalin A iz vrste Physalis alkekengi var. Franchetii, započela su brojna istraživanja.  Već se uvelike analizira njihova upotreba kao antiupalno, antitumorsko, imunoregulatorno, antidijabetičko sredstvo, te djelovanje protiv parazita Tripanosome i bakterije Leishmanie. U slučaju limfocitne leukemije fizalini A, B i F su smanjili rast tumorskih stanica u in vivo istraživanjima. Osim 78 fizalina u rodu Physalis je identificirano ukupno 380 vitanolida koji se koriste za smanjivanje stresa i bolje raspoloženje.

Iako u povijesti, nije bilo mogućnosti niti znanja za provedbu komplicirane farmakološke analize, u narodnoj se medicini stabljika i listovi Physalis angulate koristila za dermatitis, traheitis, hepatitis i reumatizam i to u Kini, Meksiku, Indoneziji, Peruu i Brazilu. Cijela biljka Physalis minima je tradicionalno korištena za giht i urinarne probleme. Plodovi vrste Physalis alkekengi var. Franchetii, poznati pod imenom "Jin-Deng-Long" u Kini, uobičajeno su se koristili za tretiranje nadraženog grla, kašlja, bolnog mokrenja, te su dio Kineske farmakopeje. Čak je i malarija liječena sa spomenutom biljkom.

Biljka koja tako brzo raste, te sadrži tako moćnu skupinu aktivnih tvari-fizaline, s pravom je podvrgnuta brojnim istraživanjima, te će biti uključena u klinička ispitivanja.