Vanja Vukadinović: Pokloniti nekome domaći kruh znači darivati ljubav i dio sebe

Blagdani su pred nama, kreće opsada trgovačkih centara, gomilanje darova ispod bora, u nekim obiteljima čak i natjecanje u brojnosti poklona pod Božićnim drvcem.

No, nije li vrijeme za zapitati se poklanjamo li pritom sebe, svoje vrijeme i je li doista u tim kupljenim stvarima sadržana naša ljubav i briga za druge? Koliko od nas doista drugima daje sebe u ovo posebno doba godine?

Valentina (Vanja) Vukadinović iz Vrbovskog u Gorskom kotaru, prilikom odlaska u posjet dragim osobama kao poklon nosi vlastitim rukama rađen kruh i to od domaćeg kvasca.

"Pokloniti nekome takav kruh znači doista pokloniti ljubav i dio sebe”, smatra Vanja koja se još kao dijete često motala po kuhinjama svojih baka i mame pa su tako i njeni prvi kruščići i kolači nastali u djetinjstvu.

Otkrivanje svijeta domaćeg kvasca

"U najranijim sjećanjima mi je baka u Lici koja ranom zorom iz špareta vadi upravo pečen kruh te taj opojni miris s kojim smo odrasli. Imala sam sreće pa su mi i bake i mama, ali i tata i brat vrsni kuhari i gurmani”, opisuje ova Goranka ličkih korijena.

Možda je nešto u genima ili nasljeđu, kaže, jer svi u obitelji vole pripremati specijalitete, a njen brat je i po zanimanju kuhar.

Vanja najviše voli pripremati dizano tijesto i kruh, naročito od kada je otkrila svijet domaćeg kvasca ili kiselog tijesta. 

"Naravno da sam i sama poželjela stvoriti takvo što jer me uvijek privuče ono što zahtijeva vještinu, strpljenje i vrijeme - najdragocjenije što možemo imati i dati”, navodi.

Brašno, voda i - strpljivost

Kiselo tijesto je naziv za fermentirano tijesto, odnosno kvasac koji sami možemo pripremiti koristeći samo dvije namirnice: brašno i vodu. Sama ideja je vrlo stara, takav kruh se naime pronalazi i u egipatskim grobnicama. Zasniva se na mikroorganizmima jer se radi o kvascima i bakterijama koje se nalaze svuda oko nas.

"Na svom blogu sam napisala vodič po danima, korak po korak, kako napraviti domaći kvasac od raženog brašna. Za izradu je potrebno 10 do 14 dana i malo strpljenja te par minuta dnevno za nahraniti ga novim brašnom”, priča nam.

Princip je da u teglici stvorimo koloniju prirodnih kvasaca i lactobakterija koja nam omogućuje da se tijesto digne te da bude probavljiviji prilikom konzumacije.

Kvasac 'Goranka'

Ono što je bitno drugačije od onog s kupovnim kvascem (koji brzo diže tijesto i često izaziva nadutost) vrijeme je izrade, jer tijesto prije pečenja fermentira neko vrijeme - obično noći u hladnjaku od 8 pa do čak 48 sati - te time sam kruh postaje zdraviji za crijevnu mikrofloru, baš kao i sva fermentirana hrana.

"Upravo je taj proces izrade kvasca i samog kruha ono što me privuklo. Proučavajući i čitajući o kiselom tijestu naišla sam na divnu misao kako je pečenje takvog kruha način života”, govori Vanja.

Od same izrade kvasca - za koji se često koristi naziv starter - do pečenog kruha, mora proći vrijeme te su potrebne određene radnje koje zahtijevaju planiranje. U početku to zvuči komplicirano i zbunjujuće, kaže, ali kada se uhvati ritam i osjećaj za takvo tijesto, postaje jasno da ritam miješenja i pečenja možete prilagoditi svom ritmu života.

"Kvasac kojeg sami izradite, održavate te koristite za pečenje kada vam treba, pa ga opet nahranite, je živi organizam. Na taj način on može dugo trajati, stoga ga mnogi pekari doživljavaju kao vrstu kućnog ljubimca. Mnogi svoje kvasce nazivaju nekim imenom, ja svoj zovem Goranka”, otkriva.

Davanje sebe

Vanja se okušala i u izradi krafni, orehnjače, makovnjače, peciva, pletenica, slatkih i slanih pogača, pizza… Mogućnosti su beskrajne, a okus takvog tijesta je puniji, drugačiji ili kako često ljudi kažu ”kruh je okusa kao nekad kada smo bili djeca“.

"To me potaklo da svoj kruh ili neku slatku pletenicu nosim kao poklon prijateljima i rodbini što uvijek izazove emotivne reakcije. Ljudi cijene vrijeme koje ste im posvetili, a za izradu tih delicija su upravo vrijeme i posvećenost ključni sastojci. Da ne govorimo o okusu i mirisu koji oduševljava”, ističe.

Ovakvo darivanje ima svoju simboliku jer je kruh gotovo mitska namirnica koja predstavlja hranu općenito te blagovanje u krugu obitelji.

"U ovom vremenu u kojem živimo sve je na brzinu, sve mora biti odmah i sada, pa je cijela filozofija strpljenja, posvećenosti, ljubavi i umijeća sadržana u takvom jednom kruhu. Pokloniti nešto što ste napravili svojim rukama znači pokloniti ljubav i dio sebe”, poručuje.

Opuštajući proces

Osim što je gastronomski užitak za nepce, takav može biti i estetski lijep jer se prije pečenja zarezuje žiletom čime se stvaraju uzorci, šare i slike. To ima funkcionalnu stranu - omogućuje da se stvori karakterističan 'trbuh' na mjestu reza - ali može nositi i poruku.

Zarezivanje vjerojatno potječe iz davnih vremena kada nisu svi imali peći za pečenje te su svoje kruhove donosili da se ispeku u zajedničkoj peći, a da bi znali koji je njihov, crtali su šare i znakove.

"Često me pitaju odakle mi volja i kako mi se da raditi s domaćim kvascem jer to djeluje kao veliki posao, ali mene taj cijeli proces opušta, otklanja mi stres, omogućuje da se usredotočim i smirim pa na taj način djeluje iscjeljujuće”, opisuje Vanja.

Gorski kotao

Valentina Vukadinović živi i radi u Vrbovskom, učiteljica je u osnovnoj školi i autorica bloga Gorski kotao na kojem piše recepte i priče iz Gorskog kotara. Zaljubljena je u ovdašnji život, u goransku prirodu, ljude, staru kuću gdje živi sa suprugom i njihov vrt, mijene godišnjih doba, zrak i općenito u ritam života manjeg mjesta.

Oduvijek ju privlače kreativnost i vještina stvaranja pa se okušala u mnogim hobijima poput fotografije, rukotvorina, uređenja namještaja, slikanja.. U posljednjih nekoliko godina svoju kreativnost izražava prvenstveno kuhanjem i pečenjem kolača ili kruha.

Blog Gorski kotao nastao je 2021. godine, a osnovna ideja bila je zapisivanje recepata iz starih, obiteljskih bilježnica koje je pronašla u naslijeđenoj kući svog supruga.

"Krenula sam isprobavati recepte i o tome pisati na društvenim mrežama. Izazvali su interes pa sam ih na prijedlog prijateljice odlučila objediniti na jednom mjestu u formi bloga i to u tekstovima o životu, hrani i ljudima u Gorskom kotaru”, opisuje.

Recepti stari preko sto godina

Bilježnice koje spominje nastale su u razdoblju od 1910. pa do otprilike 1960. godine. U njima se nalazi preko 250 rukom zapisanih recepata.

"Pisale su ih Franciska Majetić, prabaka mog supruga i njena najstarija kći, Merica Majetić. Recepti su raznoliki, od jela s mesom, priloga, kolača, dizanog tijesta, salata, zimnica, likera, rakija pa do krema, sapuna ili vodice protiv peruti. Voljela bih jednoga dana sve objediniti u kuharici s obiteljskom pričom”, otkriva Vanja.

Osim tih starih recepata, na blogu piše također tekstove o kreativnim i inspirativnim ljudima ovoga kraja, poljoprivrednim gospodarstvima, turističkoj i ugostiteljskoj ponudi te događanjima i manifestacijama u okolici. "Smatram da itekako imamo što reći i pokazati samo smo možda previše samozatajni”, komentira.

Za čitatelje koje zanima više, u dokumentu donosimo Vanjine recepte za: izradu domaćeg kvasca, pretvaranje raženog kvasca u čvrsti bijeli, bijeli kruh s bijelim kvascem, te pletenicu s krem sirom i borovnicama.