Eko povrtlarstvo u našim uvjetima: Kako početi, čime gnojiti i na što obratiti pažnju?

Kako bi se izbjegla mogućnost zagađenja koje može dospijeti sa susjednih parcela, u ekološkom povrtlarstvu najčešće se pristupa sjetvi ili sadnji zaštitnog pojasa. Širina zaštitnog pojasa bi trebala biti pet do 10 metara, ovisno o njegovoj visini. Ako je ona više od 1,5 m onda je dovoljan izolacijski pojas širine pet metara. Ako je usjev niži, onda bi on trebao biti 10 metara.

Pri njegovoj sjetvi ili sadnji neophodno je koristiti sjeme i sadni materijal dobiven metodama ekološke biljne proizvodnje, netretirano sjeme i sadni materijal iz konvencionalne proizvodnje.

Zaštitni pojas daje mogućnost uzgajivačima da iskoriste rubne terene i područja niske produktivnosti za sjetvu ciljane smjese divljeg cvijeća, trava, leguminoza i drugih vrsta i na taj način unaprijede i očuvaju bioraznolikost i poljoprivrednu proizvodnju, uključujući i oprašivanje, kontrolu štetnika i upravljanje zemljištem. Među mogućim rješenjima za osnivanje višegodišnjeg zaštitnog pojasa izdvajaju se sljedeće zeljaste vrste: komorač, čičoka, miskantus, bijeli sljez. Od jednogodišnjih vrsta dobra rješenja su suncokret, konoplja, kukuruz (ako nema opasnosti od ptica i slično).

Razdoblje konverzije 

Pravilnom gnojidbom (stajnjak, zelena gnojidba, vapnenac, dolomit) i reguliranjem pH (6,5-7) reakcije tla, smanjuje se opasnost od negativnog djelovanja teških metala. Ove mjere se preporučuju i za konvencionalnu proizvodnju. Postoje i izuzeci kada je u pitanju trajanje prijelaznog razdoblja, odnosno razdoblja konverzije. U slučaju da je nekoliko godina pred prelazak na ekološki sustav uzgoja parcela bila u tzv. "parlogu" ili na njoj nisu korišteni nedozvoljeni pesticidi i umjetna mineralna gnojiva, postoji mogućnost skraćenja ovog razdoblja.

Položaj parcela s nagibom od 1,5 posto ili više bi trebalo izbjegavati, kako bi se spriječila erozija. Najpogodniji je južni položaj uz odstupanje u pravcu jugoistoka ili jugozapada. Ovi tereni duže su izloženi sunčevoj svjetlosti i brže se zagrijavaju što omogućava raniju proizvodnju.

Kišnica najbolja za zalijevanje

Zemljište je osnovni resurs za sve sustave poljoprivredne proizvodnje. Iako se povrće uzgaja na različitim tipovima tla, većina povrtlarskih vrsta nije dobro prilagođena na teška, ilovasta tla. Zemljišta ove vrste imaju slabo provjetravanje, loše propuštaju vodu i najčešće se sporo zagrijavaju, pa mogu ograničiti rast korijena. Najuspješnija proizvodnja povrća postiže se na dobro isušenim tlima kao što je pjeskovita ilovača.

Voda kojom se zalijevaju povrtlarski usjevi ne bi trebala imati više od 400 ppm otopljenih soli. Najbolja je kišnica koja u sebi sadrži manju količinu otopljene ugljične kiseline kao i okside sumpora i dušika (sumporasta, sumporna, nitritna i dušična kiselina). Slijede površinske vode (riječni tokovi, jezera, bare, kanali), dok bunarske vode često sadrže veće količine mineralnih tvari (najčešće karbonati) koje mogu štetno utjecati na sustav za navodnjavanje. U dužem razdoblju nestručnog zalijevanja mogu izazvati zasoljavanje zemljišta i smanjenje njegove plodnosti.

Razmak od tri do četiri godine

Istu biljnu vrstu uzgajati na istoj parceli tek nakon tri ili četiri godine (za neke biljne vrste planirati duže vrijeme odmora). Treba birati takve biljne vrste i sorte koje će omogućiti pravovemeno obavljanje ostalih agrotehničkih mjera (dužina vegetacije, vrijeme sjetve, vrijeme žetve). U godini u kojoj se uzgaja ječam, poslije žetve, ima dovoljno vremena da se uzgaja i postrni usjev (mrkva, cikla, rotkva, mahuna, grašak i slično), ali samo u uvjetima navodnjavanja.

Dobar predusjev za postrni uzgoj su mladi krumpir, grašak, niska mahuna nakon kojih se mogu sijati kupus, kelj, kelj pupčar ili cvjetača. Dobri rezultati se mogu postići i združivanjem usjeva (kukuruz i mahuna ili bundeva, luk i salata).

U ekološkom sustavu uzgoja biljaka primjena mineralnih i organskih gnojiva ograničena je samo na prirodna mineralna i organska gnojiva koja bi trebala biti porijeklom s poljoprivrednog gospodarstva. U prirodna mineralna  ubrajaju se čileanska salitra (natrijev nitrat), kloridi i sulfati kalija, vapnenac, dolomit, sirovi fosfati i slično, odnosno svi oni materijali proizvedeni mehaničkom preradom (usitnjavanjem) ruda dobivenih iz prirodnih rudnih ležišta.

Organska bi trebala biti s poljoprivrednog gospodarstva koje primjenjuje metode eko proizvodnje ili da su porijeklom od životinja uzgajanih u ekstenzivnom konvencionalnom sustavu (manji broj grla koja imaju određenu slobodu kretanja). Dostupna su i mikrobiološka gnojiva koja u sebi sadrže kolonije bakterija ili spore gljiva koje imaju korisne osobine za poljoprivrednu proizvodnju. Najčešće su to vrste bakterija koje imaju sposobnost usvajanja dušika iz zraka ili sposobnost rastvaranja različitih spojeva fosfora, čineći ovaj element dostupan biljkama.

Obrada zemljišta

Osnovna obrada može se obavljati ručno (kopanje) i strojno (oranje, podrivanje). Osnovnu obradu, po pravilu, treba obavljati tijekom jesenskih mjeseci. Poslije osnovne obrade zemljišta, trebalo bi obaviti dopunsku kako bi se tlo pripremilo za sjetvu. Uobičajena je praksa da se nakon oranja obavi takozvano "zatvaranje brazde". Ovaj postupak se može izostaviti na ravnim terenima. Tamo gdje postoji veći nagib, zatvaranje brazde bi trebalo obaviti u suprotnom smjeru od pada terena ili poprečno u odnosu na pravac oranja.

Da bi se izbjegao problem neujednačenih sadnica, bolje je obaviti sjetvu u redove ili još bolje u kontejnere namijenjene proizvodnji sadnica. Ručna sjetva u redove iziskuje više rada, ali su rezultati bolji. Ako se obavlja pikiranje ublažava se problem neujednačenosti. Postoje i specijaliziran strojevi, od kojih neki imaju mogućnost da pune kontejnere supstratom i zatim obave usijavanje.

Ovakvi strojevi su vrlo skupi, pa se mogu preporučiti samo specijaliziranim, profesionalnim proizvođačima. Na većim površinama se pretežno koriste specijalizirane povrtlarske sijačice (pneumatske i mehaničke). Sjetveni aparati se moraju precizno podesiti, jer je sjeme većine povrtlarskih vrsta relativno sitno. Za ove vrste važi univerzalno pravilo da se sitnosjemene vrste siju pliće, a one sa krupnijim sjemenom nešto dublje. Česta praksa vrtlara je da se neke vrste siju po površini zemljišta, a zatim ih prekriju manjom količinom komposta ili pijeska (salata, mrkva, peršin, pastrnjak, kopar i slično).

Kompost i treset

U skladu s ekološkim principima, ne bi trebalo koristiti supstrate s više od 50 posto treseta, kako bi se u što većoj mjeri zaštitila ležišta ove neobnovljive sirovine. U novije vrijeme sve više se koriste smjese komposta i treseta. Kupovni supstrati predstavljaju kombinacije različitih treseta i komposta uz neobavezni dodatak mineralnih hranjiva i nekih drugih tvari, koje utječu na strukturu supstrata i njegove fizičke osobine (npr. perlit).

Najčešće su pripremljeni za određene biljne vrste ili za dio (razdoblje) rasadničke proizvodnje. U kombinaciji s kupovnim supstratima, također se mogu upotrebiti oplemenjeni zeoliti. Na ovaj način dobivaju se bolji rezultati, a njegova cijena je približna cijeni supstrata. Kokosova vlakna predstavljaju još jedan organski materijal, koji uz dodatak treseta i odgovarajućih hranjiva može biti dobro rješenje za proizvodnju sadnica.

Najbolja kontrola proizvodnje ostvaruje se upotrebom kontejnera s otvorima različite veličine. Na ovaj način izoliran je i zaštićen korijenov sustav svake pojedinačne biljke. Ubrzana je i pojednostavljena manipulacija tijekom transporta i sadnje. Biljke koje su uzgojene na ovaj način ne boluju nakon presađivanja, kao što je slučaj sa čupanim sadnicama. Vrste iz roda tikava (krastavac, lubenica, dinja...) imaju vrlo osjetljiv korijenov sustav pa se proizvodnja u posebnim posudama podrazumijeva.