Ove godine 242 proizvođača izašla iz ekološkog nadzora, prošle njih 259. Zna li se zašto?

Ekološka, organska ili bio proizvodnja hrane je kratko rečeno, proizvodnja koja u kojoj se ne koriste kemijski sintetizirana zaštitna sredstva i umjetno sintetizirana gnojiva, u kojoj se vodi računa o zdravlju tla i dobrobiti životinja te se na tržište plasiraju zdravi i hranjivi proizvodi.

Kada proizvođač uđe u ovu proizvodnju on ulazi pod ekološki nadzor i potpiše ugovor o kontroli s odabranim kontrolnim tijelom koje može izabrati ovdje. Od tog trenutka, mora sastaviti Plan prelaska na ovu proizvodnju, te uz pomoć poduke organizirane od strane savjetnika iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede ulazi u zdraviju etapu svojeg poslovanja.

Stanje s ekološkom poljoprivredom

U Upisniku ekoloških subjekata u poljoprivredi Hrvatska trenutno ima upisanih 7.252 subjekta. Treba imati na umu da su u ovu brojku osim poljoprivrednika uključeni i prerađivači. U 2022. godini broj novoupisanih je bio 596 dok ih je čak 259 izašlo iz ove poljoprivrede. U 2023. godini još je lošiji omjer. Prema podacima dobivenim iz Agencije za plaćanja u poljoprivredi, u nadzor je ušlo 447, a 242 subjekta su izašla. To je čak 54 posto od broja novopridošlih i tom brzinom Hrvatska će teško postići ciljeve iz svojeg Nacionalnog akcijskog plana razvoja ekološke poljoprivrede. Prema statističkim podacima iz 2021. godine bili smo na tek 8,26 udjela površina pod ovom proizvodnjom.

No, s krajem 2022. je završilo jedno referentno razdoblje te započelo novo i trendovi u 2022. i 2023. pokazuju usporavanje razvoja i povećani broj izlazaka subjekata iz eko poljoprivrede.

APPRRR vodi evidenciju samo o broju ispisanih subjekata iz ovog upisnika, ali ne i o njihovim razlozima izlaska. No, za kontinuirani razvoj hrvatske ekološke poljoprivrede netko bi trebao voditi računa i o tome. Tomislav Majdandžić direktor tvrtke Plantadis Eko j.d.o.o., jednog od akreditiranih kontrolnih tijela smatra da se ti subjekti nisu našli u eko proizvodnji.

Kaže da se sustav te poljoprivredne proizvodnje sastoji u kontinuiranom praćenju proizvođača od strane kontrolnih tijela i državnih službi koje detaljno analiziraju poslovne procese na gospodarstvu. Ako je sve u tom procesu u redu, konačni cilj je certificirani ekološki proizvod.

"Takav tip proizvodnje gospodarstvima nameće dodatna pravila kojih se moraju pridržavati, moraju voditi dnevnike proizvodnje, poznavati zakonsku regulativu i sl. To iziskuje dodatni trud i ako niste u tome kontinuirano uključeni počnete si postavljati pitanje je li vama to potrebno prilikom proizvodnje", kaže. 

Uvjeren je da su neki proizvođači ušli pod nadzor iz pogrešnih razloga. "Ulaze prvo subjekti koji su zainteresirani da proizvode kvalitetan ekološki proizvod. Na drugom mjestu po meni se nalaze poljoprivredni proizvođači koji ulaze u sustav radi izdašnih poticaja koje mogu dobiti na nacionalnoj ili lokalnoj razini. Na trećem mjestu se nalaze subjekti koji su ušli radi dodatnih bodova koje su ostvarivali na natječajima ruralnog razvoja kako bi lakše došli do bespovratnih sredstava", ističe. 

Tomislav smatra da većina subjekata koja izlazi iz ove proizvodnje, dolazi iz druge i treće skupine gdje su nakon proteka najmanje 5 godina shvatili da to nije dovoljno isplativ posao ili da je prezahtjevan oblik proizvodnje.

Gdje je problem?

Ako i unatoč poticajima i boljoj prodajnoj cijeni proizvoda, proizvođači izlaze iz ove proizvodnje, treba identificirati problem. Naš sugovornik najvažniji uzrok problema nalazi u nedovoljnoj edukaciji, te lošoj informiranosti proizvođača u trenutku ulaska pod nadzor. Zbog toga dolazi do kasnijih problema na koje kontrolori nailaze na terenu, problema s državnim tijelima, te problema u poslovanju samog proizvođača.

"Moje subjektivno mišljenje je da u našoj zemlji svi smatraju da ne morate imati nikakva predznanja da bi se bavili poljoprivredom ili čak ekološkom poljoprivredom. Osim toga, imam osjećaj da prevladava mišljenje kako nisu potrebne velike investicije što kasnije dovodi do neuspjeha u proizvodnji“, navodi.

Ušavši u taj sustav proizvođači moraju prvo iz temelja promijeniti pristup proizvodnji, naučiti sve o ekološkoj zaštiti bilja, te ekološkom obogaćivanju tla. Stočari moraju pronaći dobavljače ekološki certificirane krme (što je u Hrvatskoj jako teško), te se upoznati s načinima odlaganja/korištenja gnojiva. Tim proizvođačima, nadalje, nije dopuštena sjetva/sadnja tretiranog ili GMO sadnog materijala, te se moraju, naučiti snalaziti na tržištu ekološkog sadnog materijala. Nekim starijim proizvođačima probleme zadaje vođenje minimalne dokumentacije o ulazima/izlazima koje zahtijeva ova proizvodnja i slično.

No, sve su to koraci koje može svladati uz pomoć kvalitetne stručne obuke od strane savjetnika Ministarstva poljoprivrede.

Ekološki prinos je priča za sebe

Nažalost, opće je poznata činjenica da je jedan veliki dio hrvatskih ekoloških nasada podizan jedino i isključivo radi potpora. Sadnja oraha je zoran primjer takve prakse (čast izuzecima). Proizvođači su masovno ušli u nju jer su neko vrijeme potpore bile atraktivne i sađeni su hektari i hektari sorti koje nisu prilagođene na područja koja nisu pogodna za tu kulturu. Ovi orasi nisu i neće dati plod (osim ako se klima jako brzo ne promijeni) i čim su potpore smanjene, neki su proizvođači izašli iz ekološkog nadzora, a neki povadili nasade i zamijenili ih drugim profitabilnijim kulturama.

Prinosi ekoloških povrćara, za neke kulture su manji u odnosu na povrće štićeno kemijskim sredstvima, ali postoji dovoljno kupaca koji će radije kupiti zdravu hranu za svoje obitelji. Samo treba pronaći kanale do njih.

Uspjeh ekološkog ratarstva, ovisit će o kulturi jer nije isto sijete li kamilicu (koja lako pronalazi svoje inozemne otkupljivače) ili planirate sijati žitarice za koje je teže pronaći sadni materijal, i čije je velike površine teže efikasno zaštititi bez kemije.

Kako pristupiti problemu izlaska iz eko proizvodnje?

Čini se da, s jedne strane, cijeli naš ekološki sustav još štuca, jer sve uključene strane povremeno nailaze na nedostatak pravovremenih i sustavnih informacija. Međuinstitucionalna suradnja može biti i bolja jer proizvođači ponekad imaju pitanja i kontrolori ponekad imaju pitanja, a do odgovora često i jedni drugi dolaze individualno, putem svojih inozemnih kontakata i vanjskih kanala, ili od drugih iskusnijih kolega.

Svi znamo da efikasan sustav ne bi trebao tako funkcionirati. Također, veliki je problem neinformiranost samih potrošača koji često nisu niti svjesni rigoroznosti kontrola na terenu, a niti zdravstvenih blagodati tako uzgojenih proizvoda.

Prema direktoru tvrtke Plantadis Eko, treba se okrenuti kvalitetnijim edukacijama proizvođača i samih potrošača i tek nakon postavljanja kvalitetnih temelja, ćemo moći pričati o kvalitetnim, stabilnim i većim prinosima proizvođača, izvozu i postizanju veće cijene, udruživanju i kvantitativnom širenju ekološke poljoprivredne proizvodnje.

Neprocjenjiva vrijednost proizvoda

Iako službena statistika posljednje dvije sezone ide u prilog usporavanja trenda rasta, Tomislav Majdandžić smatra da eko proizvod nema svoju cijenu. "Ne bih se previše obazirao na kvantitativne elemente plana već na kvalitativne", navodi objašnjavajući da kvalitativnim mjerama ekološka poljoprivreda u RH mora postići veću kvalitetu konačnog outputa kako bi taj proizvod bio konkurentan na tržištu i kako bi što više privukao svoje potrošače. On prvenstveno ne mora biti jeftin, nego kvalitetan i prepoznatljiv kako bi privukao svoje potrošače.

"Da bi se postigla veća kvaliteta proizvoda potrebna je velika edukacija novih ekoloških poljoprivrednih proizvođača i informiranje potrošača o prednostima kupnje takvih proizvoda“, naglašava. 

A nema bolje od one izreke: You are what you eat ili u prijevodu: Ono si što jedeš!