Poruka sa Zelenog Kastva: Kupujmo od malih poljoprivrednika i spojimo ih s institucijama

Na 184. Zelenom Kastvu nije bilo puno izlagača kako su posjetitelji inače navikli, no onih željnih kupiti kvalitetne domaće proizvode za svoju obitelj nije nedostajalo. Sajam prirodnog uzgoja voća i povrća ima svoje vjerne kupce, a pojavljuju se i novi.

"Ima lokalnih ljudi koji tek sada saznaju za Zeleni Kastav iako djelujemo već osmu godinu”, doznali smo od Irene Kukurin Barić, volonterske koordinatorice sajma.

Kupaca ima najviše iz Rijeke i okolice, ali nalete i iz Gorskog kotara, Istre, Crikvenice i zaleđa, čak i s otoka. Za sajmeni dan obično tempiraju nešto obaviti u Rijeci pa dođu i po kvalitetne domaće proizvode za obitelj i prijatelje.

Jesu li domaći proizvodi preskupi?

"Neki kažu da je skupo, ali to je relativan pojam jer je riječ o zdravim namirnicama, uzgojenim organski. Veliki dio ima i ekološki certifikat”, nastavlja Irena.

Kastavac Pero redovno posjećuje ovaj sajam jer svojim doprinosom želi barem malo pomoći domaćem čovjeku. Muka mu je, kaže, kada vidi kako zatiremo poljoprivredu. Zna da sam ne može mijenjati stvari, ali kada bi bilo mnogo takvih kao što je on, uvjeren je da bi puno toga bilo drugačije.

"Ajmo kupovati od malih poljoprivrednika, naših hrvatskh, pa ako treba i dogovoriti se malo oko cijene. Glavno da prodaju i da ih potaknemo na daljnju proizvodnju”, poziva uz napomenu kako to ipak nije jedini razlog njegovog dolaska. Kupnjom zdravih namirnica, naime, itekako čini dobro svojoj obitelji.

Poručuje nadalje donositeljima odluka neka porade na tome da se spoje lokalni proizvođači s vrtićima, školama, zdravstvenim i drugim ustanovama, koje bi trebale nabavljati hrvatske proizvode.

"To bi veliki domoljubi trebali napraviti - nešto konkretno što će potaknuti domaću proizvodnju i olakšati život proizvođača”, ljutito će ovaj kupac namjernik.

Vjerni potrošači i dragi kolege

S njim se u potpunosti slaže Zdravko Sokić iz Cernika kod Nove Gradiške. OPG Sokić ne sudjeluje na Zelenom Kastvu redovito jer su udaljeni 300 km. Dođu, kaže, ako si mogu još nešto spojiti, kakve dostave ili druge obveze.

"Znali smo ponekad doći bez obzira na ekonomsku računicu, ali jedino u slučaju da imamo mnogo svježe robe, a ovdje nas čekaju vjerni kupci. Nema smisla da se uništi, bolje da se proda, a usput vidimo drage ljude”, opisuje.

Na njegovom štandu su se, između ostaloga, našle tikvice u octu. Ovog povrća sada ima u izobilju, toliko da se bacaju, a mogu se fino ukiseliti. "Samo se treba sjetiti. Nisu blanširane, sirove su, a tajna je u tome da sve bude hladno - staklenka, ocat, tikvice - da ne bi otišle u kašu”, napominje Sokić.

U ponudi je bila i pasirana rajčica. Jedna mlada gospođa je prvo uzela jednu bocu, no kasnije se vratila po još četiri. Pitamo ga u čemu je tajna, a on odgovara neka ”nakon branja rajčicu ostavimo još par dana da dozrije i dobije okus kakav treba, kako ne bi morali dodavati šećer”.

Na štandu oko kojeg su se stalno vrtjeli zainteresirani kupci našlo se također začinske soli s medvjeđim lukom, divljim origanom, bosiljkom i borovim iglicama. I svaki od tih proizvoda ima svoju priču.

Pekmez od šljiva, ali i od crvenog luka

OPG Sokić ima većinom stalne kupce među kojima je trenutno vrlo popularan pekmez od šljiva bez grama šećera ili želatine. Tako rade sve pekmeze jer ih baziraju na tradicionalnoj recepturi. Ovaj je od prvih šljiva pa je malo kiselkast, ali vrlo vrlo zanimljiv i doista ukusan.

Našao se tu i pekmez od crvenog luka, izvrstan za uz pečeno meso, hamburgere ili sireve. Na sajmovima u turističkim mjestima na taj proizvod, čim vide sliku, obavezno navale Englezi i Francuzi, priča nam.

Govori ipak kako sve manje idu 'okolo', stisle godine, a i poslije korone su sajmovi dosta pali pa treba kalkulirati isplati li se, s obzirom da je i najam prostora prilično poskupio. "Taman se pred koronu stvorila neka kritična masa, uglavnom mlađih ljudi, koji su se odlučili na prirodno, a onda je to naglo presječeno”, komentira Sokić.

Žuta lubenica

OPG Karas iz Lipja kod Karlovca najviše kupaca privukao je žutom lubenicom - zanimljivom izgledom, a okusom takvom da su narezani komadi nestajali skoro brzinom kojom su posluživani.

"Slađa je od crvene”, komentirali su degustatori koji su se pretvorili u kupce, jer - tko bi odolio odnijeti kući nešto tako ukusno?! Čuli smo kako su navodno prvo bile upravo žute lubenice, a da su tek naknadnim križanjima nastale crvene.

Karasi su krenuli s crvenim lubenicama, a unatrag 8 godina proizvode također žute. Polako povećavaju površine jer raste potražnja pa ih danas sade na površini od oko pola hektara. „Tko god je proba, ostane oduševljen”, kaže Dražen Karas, nekadašnji nositelj OPG-a. Vođenje je sada preuzela njegova kći Ana.

Obrađuju oko 25 ha zemlje, proizvode povrće, najviše batata, tikve, ali i žitarice te ratarske kulture. Imaju tri plastenika za rajčicu, papriku i ostalo. Najviše prodaju na kućnom pragu, na sajmovima Zeleni Kastav i Zeleni Matulji, u okolici Rijeke...

I doma, u Lipju, imaju svoj štand, a na imanje im znaju doći i kupci sa Zelenog Kastva. Bio im je u posjeti i poznati chef s dvije Michelinove zvjezdice, Deni Srdoč, kako bi vidio od koga kupuje namirnice, gdje raste to što nabavlja.

Ovoga puta na sajmu nije bilo puno proizvođača, ali kupaca nije falilo. "Nekad je bolje, nekad lošije, ali još se nije dogodilo da smo bili u minusu”, priča nam Dražen.

Ovdje ne dolaze samo radi kupaca, već i zbog drugih proizvođača s kojima su se snažno povezali jer su prisutni od početaka. "Svi se dobro poznajemo, volimo se družiti i razmjenjivati iskustva”, kaže uz pohvalu organizaciji sajma.

Može se i bez kemije

Organizatorica i koordinatorica, Irena Kukurin Barić, i sama je mala poljoprivrednica koja za svoje proizvode ne koristi 'kemiju'.

Opisuje da je od oca naslijedila vinograd ”pa se sad s time bori, jer nema pojma o orezivanju i vinogradarstvu”. Lani ga je tretirala tri puta s galicom i sumporom te 8 ili 9 puta potpuno prirodnim preparatima.

"Nisam imala niti jednu gnjilu bobicu, dok su mi mnogi vinogradari rekli kako je bilo velikih problema s truleži. Znači da se može”, komentira ponosno, dodajući da je dobila otprilike 300-400 kg grožđa.

Pokazuje nam pomidore kojih ima preko 10 sorti i vrlo je ponosna kada joj ovako lijepo rode. Nema šternu, kaže, pa joj je voda velika stavka. Posla je jako puno, ali sretna je jer sve uzgoji na prirodan način, a najsretnija jer se kupci svake godine vraćaju uz napomenu da su njeni pomidori posebni