Volontirajući u Ugandi zaljubila se u ekološku poljoprivredu, Afriku i - Denisa

“Agronomija nije bila moj prvi izbor. Htjela sam studirati nutricionizam ili kemiju, ali kad se Agronomski fakultet u Zagrebu našao na listi, odllučila sam mu pružiti šansu", započinje svoju priču Mia Turyahabwe, djevojački Majić prisjećajući se studentskih dana.

Na preddiplomskom studiju završila je hortikulturu, a diplomski nastavila na studiju oplemenjivanja. Bila je izvrsna studentica, a jedne godine čak i stipendistica. Unatoč tomu, proživljavala je nešto što opisuje kao “krizu zvanja”. U sebi nije nalazila interesa za svoju struku, nije više sudjelovala u izvannastavnim aktivnostima fakulteta, i ništa od postignutih akademskih uspjeha nije ju ispunjavalo. Njezini kolege imali su jasnu viziju svojih ciljeva, puteva i karijera po primitku diplome, dok je njoj suočavanje s pitanjem mjesta zaposlenja zadavalo samo još veću muku.

Ono što ju je ispunjavalo bio je rad s ljudima, pa je tako svoje studentske dane provodila volontirajući u Arci Korablji, zajednici odraslih osoba s intelektualnim teškoćama. To ju je iskustvo, čini joj se danas, pripremalo na ono što će uskoro potpuno obilježiti njezin život.

Volontiranje u Africi 

“Odmalena sam imala skrivenu želju otići volontirati u Afriku, a kad sam nakon jednog promašenog radnog mjesta, pred kraj 2021. vidjela oglas, prepoznala sam da je sada pravo vrijeme", otkriva. Bio je to poziv za upis novog programa Centra Ignacije kojim se tromjesečnom edukacijom volonteri formiraju i šalju u zemlje trećeg svijeta. “Stručnjaci za fizički dio priprave podučavali su o zdravstvenoj pripravi i karakterističnim bolestima poput malarije; psiholozi o ispravnom procesuiranju doživljenih iskustava patnje, siromaštva ili gladi, a isusovci su nas pripremali za duhovni dio - kako u svemu tome pronalaziti Božju prisutnost.”

Od ponuđenih odredišta odabrala je Ugandu gdje je službeni jezik engleski. Ondje je djelovala udruga Cooperative Growth Uganda koja je nudila tri projekta: volontiranje s djecom s teškoćama u razvoju, volontiranje u glazbenoj školi te na farmi gdje se uzgaja ekološka hrana. “Fakultet mi je dao izvrsnu teoretsku podlogu, no praktičnog znanja nisam imala, a za posljednji agronomski program trebalo se prijaviti s unaprijed osmišljenim vlastitim projektima. Tako sam ipak odabrala podučavanje u glazbenoj školi, budući da sam završila klavir u osnovnoj glazbenoj školi i još četiri godine solo pjevanja,” nastavlja dalje. 

U rujnu 2022. otputovala je u mjesto Moyo na granici s Južnim Sudanom gdje ih je dočekao Denis, fizioterapeut djece s posebnim potrebama. ”Kako je ovaj mladić zanimljiv”, pomislila je pri prvom susretu, smije se danas i navodi da je kasnije doznala da je isti takav utisak svojom pojavom ostavila na njega. Nakon tri mjeseca volontiranja Mia se morala vratiti u Hrvatsku, a ono što se dogodilo u međuvremenu bila je - ljubav. Ljubav koju je osjećala upoznavši Denisa, ali i ljepotu jednostavnosti života u Africi. 

”Dobro se sjećam tjeskobe koju sam doživjela to prvo jutro koje sam dočekala u Zagrebu. Otvorila sam hladnjak i zapljusnuo me materijalizam zapadnog svijeta. Zatvorila sam ga i od sveg obilja pojela jednu bananu”, kaže nam.

Izborila se za malčiranje, kolčenje, gnojidbu

Uskoro joj je predsjednik udruge u kojoj je volontirala ponudio mjesto koordinatorice poljoprivrednog projekta koji je za cilj imao educirati lokalno stanovništvo o uzgoju ekološke hrane, a prodajom proizvoda po dostupnijoj cijeni podmiriti troškove ulaganja. Dvoumila se: “Osjećala sam se nekompetentnom, ali kako me Denis hrabrio naposljetku sam pristala. Klimu sam već upoznala živeći ondje, a dodatno sam se pripremala proučavajući organsku poljoprivredu.”

Vratila se u Moyo u srpnju i u naredno vrijeme upoznala onu drugu stranu života u Africi. Istina je, kaže, da se stanovništvo ovdje na sjeveru Ugande bori s teškom klimom. Kišna sezona traje otprilike od rujna do studenog, dok sušno vrijeme vlada ostatak godine. Sunce je, kao i kiša, vrlo agresivno. No ljudi sami sebi dodatno otežavaju propuštajući činiti važne postupke poput navodnjavanja ili malčiranja kojima bi pospješili razvoj plodova. "Često zasade što imaju, a onda skrštenih ruku čekaju i, šta bude - bit će”, opisuje doživljeno.

Najveći problemi s kojima se susretala upravo su se ticali mentaliteta radnika, osobito nepoučljivosti i nemara. Mia je ipak svo svoje znanje imala priliku prenijeti na mjesto gdje će “pasti na plodno tlo”, u vrtu koji pripada projektu za djecu s teškoćama u razvoju. Ondje se unatoč nepovjerenju i skeptičnosti izborila za malčiranje, kolčenje, gnojenje, orezivanje... “Rezultati su bili nevjerojatni, a ljudi oduševljeni. Prodajom proizvoda uspjeli smo pokriti sve troškove i zaraditi za potrebe dječice”, ponosna je na ostvareno, 

Sve je sjelo na svoje mjesto 

Prisjeća se i nekih zanimljivosti: "Za razliku od našeg načina uzoja presadnica u čašicama, ovdje je rasadnik u vrtu na povišenim gredicama, a biljčice presađuju još vrlo malene i potom pokrivaju ogromnim listovima okolnih stabala kako bi ih zaštitili od sunca.”

Najljepše u tom vrtu ipak joj je bilo to što je, kako kaže, sve sjelo na svoje mjesto. Vrtlareći se potpuno zaljubila u ekološku poljoprivredu i pronašla smisao svojeg studiranja. Sada Denis i ona sanjaju imati kućicu i vrt, održivo permakulturno imanje i ekološku proizvodnju hrane. 

Mladi će bračni par uskoro svoj san sanjati i za njega marljivo raditi u Hrvatskoj, pritom noseći sa sobom mudrost Afrike.

“Ovdje živimo jako skromno, no nikad nisam bila slobodnija. Naučila sam se jednostavnosti u kuhanju, oblačenju, šminkanju, ali i načinu razmišljanja - razlučiti bitno od nebitnog. Na zapadu nas jede stres i navika da sve mora biti instant, dok te priroda uči balansu, tomu da sve ima svoje vrijeme: vrijeme sadnje, vrijeme rasta, vrijeme čekanja, vrijeme uživanja u plodovima", zaključuje Mia.