Na Palagruzu, na Palagruzu - po kapare

"Postoji otok osunčan, nekima od nas od davnina znan. O njem od djetinjstva razmišljam, a sad je stigao i taj dan!" Pjevušila sam si tu Rundekovu pjesmu na putu prema Palagruži, uz onu standardnu Šo!Mazgoona "Na Palagruzu". Ima već mjesec i pol od tog puta na naš najudaljeniji otok, ali slike su još uvijek žive i iako će ovo biti tekst posvećen najfinijim kaparama koje nisam jela, ipak ću ubaciti i koji dojam.

Zapravo je riječ o otočju sa desetak otočića, a glavni je Vela Palagruža, koji sa svojih 1.400 metara dužine, 92 metra visine i 300 metara širine, pruža lijepu priliku za šetnju, kupanac i posjet svjetioniku. Kako je taj dan nebo prekrio saharski pijesak i sve je izgledalo kao u nekakvoj sumaglici bez oblačka na nebu, gotovo se nestvarnim činio pogled na greben koji izranja na pučini nakon više od 3 sata plovidbe.

"Kapara vam je kamena orhideja"

I onda je vidiš u punom sjaju, s visokim klisurama okruženim tirkiznim morem i svjetionikom kao čuvarom na vrhu. Na otoku vlada posebna klima, kišnih dana je malo, a prosječna srpanjska temperatura je oko 25 stupnjeva. Čini se ugodno, ali kad nemaš gdje pobjeći od sunca i kad je dan bez povjetarca, onda i te, ne tako visoke temperature, nisu spas.

Šetnja do svjetionika nije naporna, 600-njak metara prođe se kroz 20-tak minuta, ako putem ne staneš svako malo radi nevjerojatnih pogleda na pučinu, jame u stijenama i sami svjetionik. Palagruža je zapravo carstvo gušterica, galebova, kukaca, a uvjerili smo se i u priče da noću njome vladaju najmanje simpatični doseljenici – štakori. Crne bjelouške koje se isto često mogu vidjeti, ovog puta nismo susreli.

No magičan je to otok, pogotovo kad se na njegovoj sredini okrećeš oko svoje osi i i vidiš samo pučinu gdje god ti pogled seže. Zato i ne čudi da je Vojislav Šain ovdje svjetioničar već 25 godina i da se baš ovdje nedavno oženio Manuelom i da se baš ovdje i njegov sin zaposlio kao svjetioničar. Danas je lakše obavljati taj posao jer Palagruža ima četvoricu svjetioničara koji se izmjenjuju. Dvojica rade mjesec dana, pa im dolaze kolege koji opet u paru rade sljedećih mjesec dana.

"Svaki dan ustajem oko 3.30, 4 i svaka tri sata šaljemo meteorološke podatke pomorskom centru u Split. Pratimo struju, pomorski promet, osvjetljenje, ali i brinemo o samoj zgradi koja je stara 100-njak godina. Tu dolaze i gosti, i za njih smo tu. Ja nikad nisam bez posla ovdje, daj prstima posla i nema depresije gdje god bio“, opisuje. 

Još na putu prema Palagruži čuli smo priče o odličnim ukiseljenim kaparama koje Vojo radi na poseban način i čiji se okus ne može usporediti ni sa najfinijim talijanskim. "Nažalost, ove godine nije bilo kapara za podijeliti", rekao je. Prošla godina je bila odlična jer je bilo više vlage i nije bilo tih kukaca koji su uspjeli izgristi plodove, a ove je bila prekrivena gusjenicama leptira koje je pojedu kroz nekoliko sati. "Ali posebna je to kapara, jer je prirodna i bude tvrda kad se grize, nisu kao industrijske koje se u Italiji proizvode plantažno za mirise i za jelo“, ističe Vojo i dodaje: "Kapara vam je kamena orhideja!“

Palagruški kapari alla Vojo

Kad već nismo probali te famozne "orhideje“ čiji veliki grmovi stvarno rastu duž otoka po zidinama i stijenama, zamolila sam Voju da podijeli svoj recept za kiseljenje kapara čitateljima Agrokluba.

Kaže, Manuela bere pupoljke kapare od travnja do srpnja. Stavljaju ih u plastičnu posudu na neko hladnije i tamnije mjesto i prekriju običnom krupnom solju. Svaki dan lagano ih premješta unutar posude kako bi se što više iscijedili i kako bi se smanjio miris i tako kojih 15 dana.

"One imaju jako intenzivan miris koji smeta i za oči koliko je jak. Kad nestane taj miris i dobiju boju zemlje, vrijeme je za kiseljenje. Iznesem ih van, stavim u mrežu pa u posudu s kišnicom gdje se ispiru jedno 4 sata. Onda ih stavljam u staklenke u jabučni, ne vinski ocat. I to vam je to“, otkrio je.