Domaća pamet uspješno konkurira svjetskim liderima - što zaslužuje respekt

Kažu da u jednoj svjetski poznatoj selekcijskoj kući na oplemenjivanju i stvaranju novih sorti suncokreta radi više od 700 znanstvenika. Dakle, samo u selekciji i oplemenjivanju. Imamo i drugu kompaniju u kojoj na selekciji pšenice, također u zapadnoj Europi, radi, što stalno, a što povremeno, više od 1.000 ljudi. 

Te tvrtke imaju brojne sorte i hibride po cijelom svijetu.

U poslu stvaranja kultivara u ratarstvu mnoštvo je globalno profiliranih tvrtki, a neke od najvećih pratimo i u Hrvatskoj. Najjačih i najmoćnijih. Rekli bi tigrovi i lavovi ovoga posla.

No, imamo mi i svoje lavove i tigrove koji prkose najvećima u sjemenarsko-oplemenjivačkom biznisu stvaranja sorti i hibrida ratarskih kultura.

Protekli mjesec proslavili smo 145 godina rada Poljoprivrednog instituta Osijek. Krajem studenog obillježili i 25 godina rada Centra za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku, a prošle smo godine obilježili 125 godina djelovanja Bc Instituta.

Od neprepoznate ideje do diva 

Prilikom dolaska na obilježavanje prvih 25 godina danas HAPIH-ova Centra, jedna kolegica se iznenadila što me vidjela. Valjda jer ih pratim od prvog dana. Prvi sam novinar bio koji je uzeo izjavu tadašnjeg voditelja Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo, dr.sc. Ivana Đurkića koji je te 1998. godine krenuo u nešto što mnogi tada nisu uzimali za ozbiljno. Čak mi je tadašnji glavni urednik rekao da je to "državna tvrtka za rashodovane kadrove", koje tamo vlasti smjeste nakon obnašanja drugih funkcija.

Ni taj prvi tekst o Zavodu, današnjem Centru, ne bi vidio svjetlo dana u ondašnjim dnevnim novinama i njihovom gospodarskom prilogu srijedom, da nije urgirao jedan od direktora te iste novinske dnevne kuće, koji je rodom iz istog sela kao tadašnji prvi čovjek Zavoda.

Međutim, unatoč negativnim stavovima, brojni stručnjaci, proizvođači pa i dio nas novinara od prvih dana vjeruju u neophodnost i značaj institucije koja je itekako opravdala to povjerenje. Vjerujte, da nije bilo Đurkića i ekipe oko njega, ne bi ni Osijek, a ni Slavonija dobili taj Zavod. Uvijek je to bila borba.

Pišući i prateći Poljoprivredni institut još od vremena ravnatelja Novoselića, pa poslije Kovačevića i danas Zdunića znamo da je uvijek bilo pitanje kako sačuvati to što imamo. I sačuvali su ga. Ostao je Institut u ratu bez prostora i oprema te krenuo iznova sa stare lokacije. I danas je div, odnosno lav o kojem govorimo.

Na prste jedne ruke možemo izbrojati znanstvenike koji rade na selekciji jedne kulture, primjerice soje. Konkurencija im je svjetska i ona gdje u jednoj sjemenskoj kući rade stotine istraživača i znanstvenika. A danas su na više od 50 posto obradivih površina kultivari u strnim žitaricama, soji i lucerni, upravo Poljoprivrednog instituta iz Osijeka! Kada tome dodamo još zagrebački Bc Institut sa svojim oplemenjivačkim radom, doista valja svima skinuti kapu do poda!

Borba koja traje 

U Hrvatskoj, a posebice u Slavoniji smo sačuvali i Fakultet agrobiotehničkih znanosti, Institut i Zavod, odnosno današnji Centar koji je dio Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu. To je snaga koja okuplja struku.  

Imali smo nekada i Institut za šećernu repu. Da smo ga, pa makar i uz pomoć politike sačuvali, možda bi i danas imali šećeranu u Osijeku? Sve je to jedan lanac, princip spojenih posuda. 

Akteri ovih priča i dalje su na tržištu, a pred njima je teška borba.

Iza nas je još jedna jesenska sjetva, gdje je domaća pamet utkana u više od pola njiva. Traju domaće sorte i hibridi i nastaju nove. Sjeme domaće pameti važna je karika opstojnosti proizvodnje hrane Slavonije, Baranje i Srijema.