Domaće je i kad je iz nečijeg vrta i kombinata, a ključ uspjeha u odgoju

Domaće je domaće. Krasno rečeno, ali što to znači? Za poljoprivrednika i stanovnike ruralnih područja domaće je ono što je naraslo u nekom vrtu kod nas, pa čak i u malenom plasteniku iza kuće. Domaće je i ono što smo ubrali u našim voćnjacima na okućnici, pa i u organiziranoj intenzivnijoj proizvodnji naših ljudi na selu. Jasno je da tu mislimo i na piliće uzgojene i othranjene u obiteljskom gospodarstvu, pa o i onom u specijaliziranim objektima, pa i krave u štalama, te svinje u našim svinjcima. Sve je to domaće i doista bi trebao biti cilj da imamo toga što više, i da svaki OPG svoje viškove može prodati.

Jasno, po cijeni koja je prihvatljiva kupcu, ali i koja će cijeniti taj rad. Taj, najčešće, ekstenzivni način uzgoja i proizvodnje. No, što je tu s onim proizvodima koji također nastanu u našem ruralnom prostoru, a ipak su proizvedena u intenzivnoj proizvodnji? Danas naši ljudi imaju suvremene i velike farme muznih krava, tovilišta svinja, reprocentar s modernim hibridima krmača. Imaju velike staklenike i plastenike s najsuvremenijom i sofisticiranom opremom za proizvodnju povrća i cvijeća. Plantaže jabuka, krušaka, bresaka, višanja. Imamo pravih proizvođača koji su uložili ogromna sredstva. Jesu li i oni to domaće? Odgovor je jasan. Jesu. I to je proizvod našeg poljoprivrednika. Naših ljudi, na našoj zemlji.

Domaće je i ono u malom vrtu, ali u kombinatu 

Te svinje, krave hranjene su hranom proizvedenom na našim poljima. I to na tržištu treba jasno propagirati kao domaće. Ili jednostavno kao hrvatsko. Proizvedeno u Hrvatskoj. Treba tretirati isto, jasno razdvojiti što proizvedeno doista kod malih, a što kod velikih. Ali ne smijemo sada pod pojmom domaće misliti da je to sada samo ono što je nastalo kod neke bakice u dvorištu ili štali. Štoviše, trebamo i dalje poticati da mali poljoprivrednici koji imaju veliko znanje uđu u neke, da tako kažemo, poduzetničke vode i to iskoriste za veću i intenzivniju proizvodnju.

Imamo tu i još jednu kategoriju. Primjerice staklenička proizvodnja povrća u Belju, u Osatini iz Koritne, pa i nekom drugom velikom poduzeću. Mlijeko s velikih farmi nekadašnjih kombinata, svinje iz velikih tovilišta Agrokora i drugih takvih tvrtki, kao i primjerice šarani iz ribnjaka u Orahovici, Našicama i Donjem Miholjcu. I na to moramo biti ponosni. Da je bar više takvih, nazovimo pogona. To je hrvatsko, to je također domaće. Ono što bi nam trebao biti cilj. Dio hrane da se proizvede na velikim pogonima kod velikih tvrtki, dio kod OPG-a u intenzivnoj proizvodnji, dio u obiteljskim proizvodnjama na selu u ekstenzivnoj i poluekstenzivnoj proizvodnji, a dio u ekološkoj. I da sve zajedno bude 100 posto.

Budu li na nastavi djecu više učili o kravama i svinjama nego li o lavovima u Africi i nojevima u Australij,i znat će i cijeniti domaću hranu. Nedavno sam 20 učenica osječkih gimnazija pitao znaju li što je vol. Nisu znale, a samo je jedna bila blizu. Rekla je da je to neka krava. To su naši kupci koji će radije pojesti hamburger iz uvoza nego pečenog vola.

Na što mislim kada kažem 100 posto? Da zajedno u određenim omjerima pokriju kompletne potrebe za određenim proizvodom. Dakako, tada nije potrebno kukati što imamo uvoz. Bit će ga, i u Europskoj uniji nema zabrane, pa tako nema zabrane i da naši, domaći proizvodi završe na tržištu Austrije, Njemačke, Švedske. Lakše ćemo tada podnijeti i na policama naših trgovačkih lanaca stranu hranu koja jasno mora biti označena, a naša domaća jasno istaknuta. Što zasad nije.

Ključ uspjeha je u odgoju kupaca

I nema zbora da veliki proizvođači proizvode velike količine i da je normalno da najveći udio domaće hrane bude iz velikih pogona. No, kompletno društvo treba odgajati da kada je god moguće i prihvatljivo kupuju domaće - iz bilo kojeg izvora.

Jasno da u trgovine mogu ići oni koji imaju veliku proizvodnju. Ne možemo baš uvijek kupiti jaje od susjede Mare. Mora nekada biti i iz peradarnika neke domaće tvrtke. U odgoju kupaca je ključ uspjeha. Naravno, neće to odmah. Ali budu li na nastavi djecu više učili o kravama i svinjama nego li o lavovima u Africi, i nojevima u Australiji znat će i cijeniti domaću hranu. Sjetim se nedavno napravljenog blic testa kojeg sam proveo među gimnazijskim učenicama. Njih 20. Pitao sam ih znaju li što je vol. Niti jedna od tih učenica osječkih gimnazija nije znala što je vol, samo je jedna bila blizu. Rekla je da je to neka krava. To su naši kupci koji će radije pojesti hamburger iz uvoza nego pečenog vola.