Domaći političari moraju davati podršku isključivo domaćoj proizvodnji

Uvoz ili proizvodnja? Trgovina ili proizvodnja? Tu ne smije biti ni za jednog političara pitanje. Ni slučajno se ne smije zaboraviti ono što je glavno. Proizvodnja i zapošljavanje domaćeg stanovništva treba biti jedini putokaz razvoju a time i djelovanju naših političara u oporbi i na vlasti. A i oni moraju u svakom svom dijelu ponašanja to imati na umu. I oni i njihove službe.

Dan polja šećerne repe, druženje s 200-tinjak poljoprivrednih proizvođača ovoga slatkoga korijena svakako je ono što jedan ministar poljoprivrede mora raditi. I dobro je da se nađe na takvim mjestima. I prošle godine Tolušić je posjetio ovaj skup. Uz sve to radi se i o domaćoj preradbenoj industriji koja je vezana uz ovu našu poljoprivrednu proizvodnju. Istina, možda je i dodatni poticaj posjetu dana polja što je ministar iz Virovitice, a virovitička tvornica šećera Viro d.d. je i vlasnik županjske šećerane što će mnogi i dati kao znak zašto ide podrška ministarstva. Neka je i tako. Ali to je industrija s mnogo zaposlenih i jako mnogo obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji se bave ovom granom ratarske proizvodnje.

Obnova stare mehanizacije

Proizvodnja koja je i posebno teška jer ima mnogo više operacija i zahvata u polju koje se moraju obaviti i često sa specifičnom mehanizacijom koja je na njihovim imanjima samo radi šećerne repe. To je poljoprivredna i ratarska proizvodnja Slavonije i Baranja koja ima veliku tradiciju, a time i ponos ovih ratara. Prošle godine na takvom skupu je obećao Tolušić da će se sve učiniti da se obnovi prastara mehanizacija kod naših poljoprivrednika, a koja je u funkciji proizvodnje korijena šećerne repe. Je li on za to zaslužan, ili ukupna situacija, nije važno. On je trenutno prvi, on je to obećao i lovorike idu njemu. Tako ove godine imamo poseban Program ruralnog razvoja upravo za proizvođače šećerne repe i strojevi su počeli stizati. Minimalno pet do sedam puta morate prskati šećernu repu. Obraditi polje nakon vađenja šećerne repe je velika muka i trebaju strojevi.

Jedan mi se poljoprivrednik iz okolice Osijeka pohvalio da je prošao na takvom programu i da će doći do jačeg traktora i vrhunskog pluga upravo radi te specifične i teške obrade tla, a u programu mu je prošla i kupnja nove prskalice koja je kod proizvođača ovog slatkog korijena stalno u akciji i ne smije se dogoditi da u danom trenutku ona zakaže. Jer mora se znati da taj naš ratar mora uložiti 12 tisuća kuna po hektaru da bi poslije, nakon vađenja šećerne repe, zaradio. K tome, mora imati više od 60 tona repe po hektaru. Gdje se proizvodi, moraju biti političari. Kao što je Tugomir Majdak sa suradnicima bio prije par mjeseci na Danima soje, a ta je kultura pravi primjer domaćega. U velikom postotku je domaće sjeme, naši ratari ga proizvode na svojim poljima, a i naša ga stoka jede.

Isto tako moramo znati i priznati da mi nemamo domaću proizvodnju mehanizacije za poljoprivredu. Zato sam ministar nema službeno što raditi na izložbi strojeva Udruge prodavatelja poljoprivredne mehanizacije. Oni jesu grana trgovine za sebe a najviše u biti su zastupnici stranih proizvođača. Imaju oni svoje probleme i njih treba uvijek netko saslušati, brinuti o njima, ali mora biti jedan odmak od toga za domaće političare. A i oni i njihove PR službe trebaju razlikovati privatne posjete i kontakte od onih u protokolu. Zato doći na Farm show je samo proći onako tiho bez posjete i zaustavljanja na nekom od štandova i doći do natjecanja orača. Istina, kako doći sada i reći medijima što je tu privatno, a što službeno. Teško je to izvesti ali odmak mora biti. Tako je svojedobno predsjednik Mesić znao sve pobrkati i na sajmu u Bjelovaru i stati kod uvoznih firmi, kao i kod proizvođača. Kada dođe na Farm show ministar uz svu moguću pompu treba potražiti domaćeg proizvođača. U biti to mu mora naći organizator, ministrove, predsjednikove ili predsjedničine službe. Dakle kada ide na natjecanje orača na kojem je popratna manifestacija izložba mehanizacije tada mu moraju pronaći proizvođača. Primjerice Metalac iz Našica, ili primjerice slikati se uz kombajn proizveden u Županji bez obzira što je on strane marke Deutz Fahr.

Potrebno je znati razgraničiti neke stvari

Isto tako bilo koji političar, predsjednik Vlade ili države na sajmu u Bjelovaru mora se u službenom protokolu baviti samo domaćim proizvođačima. Zna se tko je uvoznik sjemena, a tko proizvodi, zna se tko je uvoznik hrane, a tko ju proizvodi. Neki mi, kada je o toj temi riječ, spominju i posjet Danima piva osječke pivovare. Osim što je Tolušić ministar poljoprivrede, on je i potpredsjednik Vlade pa i s te činjenice može nastupati. Doista, što će on na takvoj manifestaciji službeno? Gdje se toči pivo, koncerti su raznih pop, rock i drugih izvođača. Ali ajde, može se provući još da je to podrška domaćoj pivovari iako bi bilo jasnije i ljepše da je obišao pogon, radnike u tvornici i upravi, a onda se privatno zaputio i u njihov šator na Danima piva osječke pivovare.

No, nisu današnji političari ni prvi ni zadnji koji tu ne znaju razgraničiti. Od osamostaljenja Hrvatske svaki političar tu luta. E sad drugi par cipela. Politika je i uništila domaću proizvodnju pa je doista jako teško i pronaći neku tvornicu koja nešto proizvodi i da je to trenutak kada se može posjetiti. Jer svaka ima neki trenutak u svojoj novijoj povijesti koji nije baš svijetli primjer. Netko ima mrlju na privatizaciji, netko pak u vlasničkoj strukturi, neki pak u odnosu prema zaposlenicima. Prilično konfuzno. Brodogradnja je primjerice nešto što mora imati podršku kao i poljoprivredna proizvodnja. U toj grani industrije radi jako mnogo domaćih ljudi i malih kooperanata koji su dio te prooizvodnje a koji također hrane mnoge obitelji.