Jesu li usluge silosa (pre)skupe?

Skupe usluge silosa jedan su od mitova hrvatske poljoprivrede. Iako je iskrena frustracija našeg proizvođača uljarica ili žitarica kada mora platiti neku skupu uslugu poput čišćenja ekološke robe s 30 posto primjesa ili skidanja 5% vlage kukuruza, često se iza te frustracije krije nerazumijevanje svih troškova koji su iza tih cijena usluga.

Imao sam priliku biti s obje strane porte silosa - i kao zaposlenik otkupljivača i vlasnika - te kao proizvođač koji je dovezao svoju robu. Gospodario sam par godina sa 27 hektara zemlje u zakupu, zanimljivo iskustvo i puno znanja o ratarstvu sam dobio kroz taj proces. Iz fine matematike izračuna profitabilnosti silosnog poslovanja krije se kao i obično istina. Iza činjenice da ne niču kao gljive poslije kiše, a mnogi si ga primarni proizvođači koji obrađuju 500-1000 hektara mogu priuštiti, vidi se da i nije to tako baš sjajna matematika za investitore. Pokazat će isto i donje brojke - i teorijske i iskustvene.

Cilj ovog teksta je približiti vam kalkulaciju poslovanja silosa i objasniti osnove formiranja cijena usluga, a nadam se i demistificirati neke zablude koje su duboko ukorijenjene u hrvatskom selu. Nadam se i da će nakon što pročitaju ovaj tekst proizvođači i korisnici bolje razumjeti svog poslovnog partnera - otkupljivača odnosno vlasnika silosa. I da će biti manje frustracije kad shvate (bolje reći prihvate) da im je jeftinije koristiti vanjski nego graditi svoj, jer ne mogu postići te obrtaje i ekonomiju obujma.

Investicija od 3,5 milijuna eura 

Idemo redom - kako priča izgleda investicijski?

Izgradili smo silos iz priče koji može primiti oko 18.000 tona roba s nekim standardnim miksom roba koje ulaze u njega po standardnim hektolitrima. Računao sam da mu je prosječan godišnji obrtaj 1,5 što bi značilo da na kapacitet od 18.000 tona godišnje primi i otpremi 27.000 tona ratarskih roba. Vidio sam u karijeri silose koji rade obrtaj ispod 1, ali i one koji su debelo preko 2,5 pa je ovih 1,5 po meni neki realni prosjek. Korisna zapremina ćelija mu je 25.000 m3. U tablici ispod prikazani su osnovni parametri za izračun roba koja stane u takav silos. Valja napomenuti da je u praksi to 5 - 10% manje jer nikad nisu ćelije idealno pune do vrha i to baš svaka, a treba prostora i za manipulaciju robama radi eleviranja roba i drugih tehnoloških postupaka.

Investicija u takav silosni objekt je oko 3 milijuna eura, radio sam nedavno jedan projekt pa mislim da je brojka pouzdana +/- 10%, dok je sušara dodatnih 500.000EUR, što daje ukupno 3,5 milijuna EUR investicije. Navedene investicije uključuju cijenu zemljišta, silosnih ćelija s temeljima, transportne opreme, vage sa sondom za uzimanje uzoraka, prečistače, sušaru, granifrigor, upravljačke prostorije, trafostanice i priključke, visok nivo automatizacije, komunalne naknade i sve ostale male i velike stvari koje su potrebne za normalan rad jednog složenog industrijskog postrojenja kao što je silos.

Hektolitar - koliko kg žitarice ili uljarice stane u bačvu zapremine 100 litara

Idemo na kalkulaciju troškova, ali prije toga napomene da se neke postavke stave u perspektivu: živimo u vremenima velikih oscilacija u cijenama energenata, građevinskih materijala te visokih kamata/inflacije/recesije. Ovo sve otežava izradu kalkulacije zbog volatilnosti cijena ključnih sirovina i energenata (npr. plin čija cijena u zadnjih godinu dana varira od 23 do 150 EUR/MWh), pa sam se u svojim izračunima vodio nekim očekivanim prosjecima u idućih 5 godina.

To se prije svega odnosi na:

• cijene građevinskih radova i materijala računam da će ostati visoke zbog rasta cijena rada, strojeva i energije
• cijenu kapitala računam prosječno 3% (bila je 1%, sad je preko 5%, računam višegodišnji prosjek od 3% jer bi nas inače cijena kapitala ubila u računici - dosta konzervativno za sadašnji trenutak gdje su kamate debelo preko 5%)
• cijenu električne energije računam po cijeni 100 EUR/MWh a cijenu plina 50 EUR/MWh.

Amortizacija, odnosno njena stopa, je iduća stavka koja značajno utječe na prikaz troškova. Računao sam 30-godišnji period amortizacije jer mi se to čini neki realni period u kojem se uz dobro održavanje silos bez problema može održati u funkciji.

Troškovi i prihodi 

Kod cijene rada sam računao 3 radnika kroz cijelu godinu. Možda malo ambiciozno nizak broj, ali recimo da je silos u potpunosti automatiziran, visoka kapaciteta i da su operativno jako dobro posloženi procesi i da to omogućava iznimno efikasan rad. Van sezone je manje posla nekih 6 mjeseci, u sezoni se taj manjak iskompenzira s viškovima sati rada. Prosjek plaće je 2.000 EUR/mjesečno bruto2 jer ako rade samo tri čovjeka moraju ujedno biti i bravari i električari i tehnolozi i lopatari (ne jeleni, već ovi drugi).

I tu su ostali troškovi poput komunalija, fumigacije, telekom usluga, računovodstava itd.

Gdje smo na kraju? Na kraju dođemo na preko 400.000 EUR godišnjih troškova, odnosno kad taj iznos podijelimo s 27.000 tona dođemo na trošak od 16 EUR/toni. Ili, 12 starih hrvatskih lipa - odnosno barem toliko bi vlasnik silosa morao imati ukupnih prihoda po kg robe da bi bio na pozitivnoj nuli. S obzirom da u stvaranju tog troška se prihoduju i usluge ulaza/izlaza, ali i usluge skladištenja i sušenja, kao početnu postavku sam uzeo raspored prihoda koji je obično u silosu s ovakvom strukturom:

• 50% prihoda dolazi od ulaza/izlaza
• 40% prihoda dolazi od sušenja
• 10% prihoda dolazi od skladištenja robe (ovdje pretpostavljam da se silos dosta brzo prazni nakon žetve - u nekih prosječnih 3 mjeseca od ulaza roba)

Tom jednostavnom raspodjelom prema ključu prihoda dođemo da su nam troškovi ulaza/izlaza oko 8 EUR/toni. S obzirom da sušara radi samo 30-45 dana godišnje i da je investicijski manji dio ulaganja, kvalitetnijim rasporedom troškova energije, rada, amortizacije i povezanih kamata idemo sigurno u područje zone od 10+ EUR/toni za usluge ulaza/izlaza (namjerno ovdje radim od-do računicu jer je vrlo teško svaki trošak firme razlučiti za koju je uslugu - npr. nemoguće je precizno podijeliti na stavke fakture trošak radnika koji je u studenom primao kukuruz, utovarivao soju i u paraleli sušio na sušari kukuruz.

Usporedimo sad taj trošak ulaza/izlaza koji se po meni kreće oko 10 EUR/toni na našem zamišljenom modernom i superefikasnom silosu, sa cjenicima usluga 2023. godine, gdje su troškovi ulaza i izlaza žitarica bili 11-12 EUR/toni, a troškovi ulaza i izlaza uljarica veći od toga za 1-2 EUR/toni (što je logično jer uljarice su zahtjevnije, plus imaju manji hektolitar pa zauzmu više volumena za istu težinu nego žitarice - automatski su skuplje i usluge ulaza/izlaza i skladištenje).

Iz te usporedbe vidimo da su ipak te sadašnje cijene usluga ulaza/izlaza korektne i tržišno utemeljene i da nose vlasnicima tek razumnu, a nikako ekstra dobit. I to je osnovni razlog zašto silosi u Hrvatskoj ipak ne rastu kao gljive poslije kiše, već se naši jači ratari okreću izgradnji podnih skladišta koja su im multifunkcionalni prostori za strojeve, repromaterijal i za skladištenje, ali nikako ozbiljan prostor za skladištenje žitarica i uljarica, a kamoli sušenje. Kako bi rekli moji Dalmatinci - dajte dite materi.

Začkoljice u računici 

E sad, kako je istina voda duboka, a kao i uvijek kod svake “računice” ima tu i začkoljica (namjerno uvijek u svoje poljoprivredne priče uvedem te “začkoljice” jer svaki silos je svoja priča po pitanju efikasnosti, kvalitete, životnog vijeka itd i nema tu univerzalne istine odnosno računice). Evo ih nekoliko:

• silosi osim usluga ulaza i izlaza naplaćuju dodatno ulazna i izlazna kala, i često se dogodi da se pojave viškovi roba kao rezultat tih kala (kalo je ipak određen samo kao statistička kategorija i kao takva nekad pogodi, a nekad baš i ne) koji su onda dodatni prihod od prodanih viškova roba. Nije da baš svake godine da ima viškova, svjedočio sam značajnim manjkovima roba ili gubitcima kvalitete, naročito kod kukuruza zbog loma i problematične kvalitete koju je teško kontrolirati u godinama ekstremnih klimatskih uvjeta (što je sve češće)
• kako su silosi u pravilu visoki objekti, često i preko 30-40 metara, tu se krije lijepi potencijal najma za antene telekom operatera i dodatni prihod vlasnicima. To je ujedno i najlakša lova u nihivu biznisu
• zadnjih par godina silosna pljevica (otpad od čišćenja roba do standard kvalitete) zna biti zanimljiv proizvod, nabere se tu podosta tona, a svaka roba ima svoju vrijednost pa i pljevica. Pljevica je upotrebljiva za stelju za pilićarnike ili kao sirovina za bioplin. Trendovi su ovdje snažno na strani pljevice jer njena cijena zadnjih desetak godina stalno raste.
• silosi naplaćuju sušenje, a ono je najskuplja usluga sa cijenama uglavnom preko 20 EUR/toni. Ima i tu naravno “ali” jer nije slučajno ta usluga skupa - ako uzmete da je investicija u sušaru čak 500.000 EUR, a koristi se na samo 30-40% roba koje prođu kroz silos, dođete vrlo brzo da je sušara gledajući investicijski značajno zahtjevnija nego što se čini. Jer, koristite je vrlo kratko (realno se njen rad uglavnom svodi na 30-45 dana godišnje) i na samo dijelu roba koje prođu kroz silos pa je veći amortizacijski udio troška po kg robe, što utječe direktno i na trošak kapitala po kg sušenja. Dodatni problem je što u to vrijeme morate organizirati rad u 3 smjene što dodatno košta, dalje imate značajni porast angažirane električne energije i to samo kratko vrijeme, a proces sušenja nosi i određene sigurnosne rizike kao i gubitke na robama zbog presušivanja (ovo se redovno događa jer teško je npr. kukuruz osušiti točno na 14% vlage. U pravilu je to u rasponu 13-13.5% vlage kod skladištenja odnosno dolazi do gubitka težine kukuruza 0,5-1% što na kraju snosi silos jer su ti kilogrami vode otišli u zrak i nisu prošli kroz vagu pa ni kroz fakturu. Iz svih tih razloga je i usluga sušenja skupa (neki bi možda rekli i preskupa, ali to je tržište i nevidljiva ruka koja uvijek sve izregulira)
• bujanje pista i otkupnih mjesta i navika naših ratara da ih koriste stvaraju značajne dodatne troškove silosima - i kapitalne i operativne (rad ljudi na pisti, manipulativni gubitci), kao i prijevoz od piste do silosa čine za dio roba dodatni trošak koji je često i preko 5 EUR/toni.
• nisam računao rabate i popuste na usluge, koje znaju biti značajne ovisno o količinama roba, što smanjuje dobit silosa
• Kako trošak amortizacije i kapitala (iz tabilce je vidljivo da je on gotovo polovicu troškova) ima visok udio u troškovima silosa, priča se bitno mijenja ako ste jeftino kupili silos ili dobili 70% potporu fondova ruralnog razvoja.
• I na kraju - njegovi vlasnici su uglavnom i otkupljivači koji ostvaruju dodatnu zaradu na trgovini robama, a često i na plasmanu repromaterijala. Ali to je već neka druga poljoprivredna priča, druga matematika i drugi kapital, kao i neki drugi rizici povezani sa čuvanjem roba i prodajom nakon 0-3-6-9 mjeseci od žetve. Svi smo vidjeli u bliskoj prošlosti da to čuvanje i špekuliranje s robama može završiti jako dobro (Lekcija 2021) i jako loše (Lekcija 2022). Nadam se da su svi iz toga naučili lekciju, posebice oni proizvođači koji su pomislili da su odjednom trejderi i špekulanti.

Da zaključimo - nije taj silos baš tako sjajan biznis. Bitna je karika u lancu od polja do stola i na njemu se naravno zarađuje jer je to i smisao investiranja nekog poduzetnika. Sam silos bez dodatne zarade na trgovini robama zapravo bi rekao da je skoro pa besmislen, zbog niskih povrata i zato to gotovo nitko ne radi odvojeno. Brojke iz poslovanja koje sam vrtio iz više firmi i sustava u zadnjih 10-ak godina govore o stopama povrata na angažirani kapital 5 - 10%, a vidio sam i (samo) jednu godinu sa 12% kad je bilo puno roba i puno sušenja kukuruza. Nije tih 5 - 10% povrata za ambiciozna investitora baš tako sjajno, u svakom slučaju puno niže od prosječnih stopa povrata ratara u zadnjih 10 godina. I to je razlog zašto naši ratari puno radije investiraju višak novca u kupovinu poljoprivrednog zemljišta nego da grade silose.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

Nadam se da sam pomogao razumijevanju situacije i razbijanju još jednog hrvatskog poljoprivrednog mita. Ovo je vrlo osjetljiva tema i vrlo sam često i sam bio na optuženičkoj klupi jer “vi nas derete, što tu toliko ima koštat…”. Jedini način da ovu temu demistificiramo je da pričamo o brojkama i troškovnim modelima. I dugo ponavljamo dok ne postane istina koju svi prihvaćaju i smatraju normalnom.

Prilažem tablicu računice da vam olakša razumijevanje gore napisanog.