Koga potiču poticaji i na što?

U pravilnim godišnjim ciklusima, uvijek krajem kalendarske godine, kada mudraci na vlasti prave prijedlog proračuna povede se i pitanje budgeta namjenjenog potporama u poljoprivredi.

Hrvatska od nekih 110 milijardi kuna svog proračuna za potpore poljoprivredi izdvaja cca 2%. Taj broj sam za sebe ne govori ništa, ali ako uzmemo u obzir da imamo vrlo dobre proizvodne predispozicije i izvozni potencijal, a uvozimo hranu s novcem kojeg nemamo, a isti posuđujemo uz kamate, onda ta jadna dvojka izgleda još jadnije.

U isto to vrijeme javnost bruji kako se ti nazahvalni poljoprivrednici nonstop bune i kako im se i previše daje. Ta posljedica užasno lošeg medijskog tretmana agrara i jednako loših predstavnika poljoprivrednika stvara krivu sliku o stanju na našem selu i uvjetima u poljoprivrednoj proizvodnji. Pitam se ima li korisnijeg posla od proizvodnje hrane ... na pamet mi padaju neka plemenita zanimanja, ali i ona životna mudrost U životu ponekad zatrebaš usluge doktora i svećenika rijetko odvjetnika ili policajca, ali svaki dan, tri puta dnevno, trebaš poljoprivrednika. U toj priči ona gornja dvojka iliti labudica postaje još manje graciozna.

Kako je već godinama narušena percepcija šire javnosti kada je su u pitanju izdvajanja za ovu stratešku granu, a novaca je sve manje i manje krajnje je vrijeme da se na ovu temu stvari postave na svoje mjesto.

Računamo li na IPARD i/ili drugi fondove?

Uvijek kada se rade rezovi, vodi se računa gdje je šteta najmanja i tko će se pri tome najmanje buniti. Očito da Linić, Grčić i Jakovina imaju precjenjeno mišljenje o poljoprivrednicima. Možda računaju da ćemo razliku namaknuti iz EU ... reći ćemo OK, ali tko će odgovarati za nastalu štetu ukoliko ti novci iz EU ipak ne dođu u RH. Poučeni debljinom obraza naših političara i dosadašnjim iskustvom, ne možemo pristati na to bez ozbiljne garancije - po mogućnosti one bankarske.

Naravno da možemo računati i na druge fondove od ovih skromnih nacionalnih, ali pitanje svih pitanja je koliko je to realno. Naši vršitelji vlasti (i oni prošli i ovi sada) vole istaknuti kako nam je na raspolaganju u fondovima Unije veliki novac i samo ga trebamo zatražiti kvalitetnim programima. Periodično se agencija za plaćenje u poljoprivredi pohvali nekim milijunom koje je plasirala kroz IPARD, a pri tome ne spominju kako je to samo jadni mali postotak od ukupnih sredstava koje možemo povući. Ti isti birokrati nažalost i dalje nemaju doticaj sa stvarnosti i pojma što je tržište te stvarna procedura realiziranja tih sredstava. Ali dobro znaju što su to odnosi s javnošću.

Što potičemo?

Ne temelju dostupnih podataka radili smo analizu isplaćenih potpora u periodu od 2008 do 2011 u kojoj smo došli do zanimljivih detalja, npr. u 2011. godini više od 100.000 korisnika (cca. 70% od ukupnog broja) dobija manje od 10.000kn potpora (ukupno cca. 270.000.000kn ... cca 10% ukupne mase novca), a 1.700 (cca. 1%) najvećih korisnika zajedno cca. 1.250.000.000kn (gotovo pola ukupne mase potpora).

Iz ove grafike jasno je vidljivo da sadašnji sustav poticaja najviše potiče upravo najveće proizvođače koji se brzo i pozitivno razvijaju te na koncu i njihovi financijski rezultati su dobri baš kao i perspektiva.

Oni u srednjem rasponu poticaja su poljoprivrednici-profesionalci kojima poticaji jako dobro dođu za razvoj i usavršavanje tehnologije i taj segment čini najplodnije tlo za poticanje. Tu se krije nabrži potencijal rasta uz prirodnu diverzifikaciju djelatnosti bez straha od kreiranja budućih monopolističkih tvorevina.

Ono što također potičemo su i oni najmanji, ali samo da prežive, jer što je to poticaj od 500kn ili 2.000kn godišnje, a takvih je najviše. Prema grafikonu za 2011. vidljivo je da takvih gospodarstava ima više od 100.000 odnosno cca 70% svih gospodarstava koji su dobili potpore! Pa ako im se pošalje 3 dopisa godišnje to košta više od 1.000.000kuna! Naknade banaka tu pojedu najmanje isto toliko. Koliko to ima veze sa poticanjem poljoprivrede u funkciji razvoja, prosudite sami ... teško je suzbiti dojam da je taj segment u domeni socijale, a ne poljoprivrede.

Na koncu konca pitanje je i koliko je potrebno službenika za obradu tih 100.000 zahtjeva, njihove plaće i drugi troškovi s gore navedenim pojedu taj iznos.

Ono što mora biti cilj poljoprivredne politike potpora je sljedeće:

• Povećati proizvodnju hrane u cilju zadovoljavanja vlastitih potreba
• Stvaranje održivih modela proizvodnje
• Dati novu/bolju viziju života na selu

Na temelju ova tri postulata lako je doći do zaključka da ova politika tu već duže vrijeme nema rezultata i da je krajnje vrijeme za ozbiljnu reformu poljoprivredne politike!

Autor: L. Sever