Koliko digitalizacije u poljoprivredi je dovoljno?

Zeleno i digitalno nosi se u poljoprivredi. Ta dva bitna pojma vrlo su česte u EU i hrvatskim strategijama ne samo kad se radi o poljoprivredi, vidimo ih i na plakatima pokraj ceste. Iskaču iz paštete reklo bi se.

S jedne strane stvarno postoji velika nužnost brige o okolišu i neupitno je da digitalizacija donosi (velike) koristi svim industrijama pa i poljoprivredi. Prije svega to su koristi u višoj učinkovitosti (npr. kod obrade tla nesumnjivo da GPS navođeni traktori imaju direktnu korist jer je veća učinkovitost u jedinici vremena – čitaj jeftinije je obrađivati tlo jer se troši manje sati radnika i stroja), smanjenju troškova (dobar primjer je pametna gnojidba gdje prelazak na nju može smanjiti troškove temeljne gnojidbe čak i 50%) i kvalitetnijim poslovnim odlukama (skupljanje i analiza podataka mogu nam dati bolji uvid u profitabilnost kultura pa ćete donositi odluke o plodoredu na bazi podataka a ne navika i susjeda).

Kako sam i IT-jevac (Ericsson, FINA, KING ICT) i poljoprivrednik, u karijeri sam uvodio složena digitalna rješenja u složene proizvodnje (npr. složena industrijska vertikalna rješenja za ratarstvo, ribnjačarstvo, automatizacije proizvodnih linija u pogonima za preradu ribe) nikad mi nije bilo žao dati kunu za digitalizaciju poljoprivrede. Vidio sam ju s obje strane plota- i kao IT-jevac i kao menadžer u poljoprivrednom sektoru. Ovdje dolazi onaj čuveni “ali” - a to je da nije problem uložiti kunu kad ta kuna kasnije stvara vrijednost u boljem praćenju podataka, analizama i uštedama. Vjerujem da digitalizacija nije moda, ona je poslovna potreba i dobra je za poboljšanje konkurentnosti.

Što je sporno?

Pa što je onda sporno? Sporno je to da je netko u Ministarstvu poljoprivrede nepromišljeno rekao da je 10% projekta dobra mjera digitalizacije za natječaje koji idu na fondove. O tome sam već pisao na Poljoprivrednim pričama kada sam rekao da je 10% puno previše i da će se novci bespotrebno potrošiti na softvere, dronove i meteostanice, a da se na krajua neće puno koristiti.

Intervencija 73.10 - korak naprijed u odnosu na podmjeru 4.1?

I to se sada i događa. Svaki poljoprivrednik radi 3 boda želi potrošiti 10% novca u projektu na digitalizaciju i to je u velikom broju slučajeva bačen novac - od čega će poljoprivrednici baciti 35%, a ostatak će baciti država i EU.

Iz svog iskustva, dat ću vam primjer par sektora i što mislim da ima smisla digitalizirati u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji i prerade:

• Jednom prosječno rataru potrebna (nužna!) je u segmentu GPS navođenja traktora i pametne gnojidbe, sjetve i zaštite. I tu priča u 95% proizvođača staje, sve drugo je u ovom trenu većini višak (čak i meteostanica mislim da je previše ima ih već dovoljno u Hrvatskoj (vidi pljusak.com) i dobri stari kišomjeri na par lokacija u ataru su uglavnom dovoljno dobro rješenje za ratare ili stočare). To je realno gledajući ratarsku opremu i investicije najviše par postotaka investicije vezano uz digitalizaciju, nikako 10%
• Kod voćara je još i manje koristi – tu GPS na traktoru ne koristi puno jer voćnjaci imaju redove pa je GPS od malo koristi. Meteostanica je u voćarskoj proizvodnji nužnost, a za neki složenijim rješenjima ne vidim puno potrebe za većinu naših voćara (možda pametna gnojidba i praćenje operacija i troškova – ali tu može i MS Excel poslužiti ako proizvodnja nije previše složena).
• Stočarstvo – za neke proizvodnje digitalizacija je jako bitna – npr. mliječne krave i roboti i praćenje proizvodnje i planiranje hranidbe temeljem povijesnih podataka prinosa mlijeka. Za neke stočarske proizvodnje nema gotovo nikakvo značenje – tipa ekstenzivni sustavi krava-tele (meni je jedina korisna stvar bile pametne ogrlice za praćenje stoke i praćenje troškova i prihoda za što je većini i MS Excel dovoljno dobar alat).
• Prehrambena industrija: tu stvari postaju zanimljivije i u složenim proizvodnjama IT i digitalizacija može stvoriti više vrijednosti u segmentima upravljanja strojevima i procesima, učinkovitošću itd. U ovom sektoru 10% investicija u digitalizaciju u nekim proizvodnjama nije pretjerano.

Digitalizacija da, ali s mjerom

Iz trenutnog natječaja za Intervenciju 73.10 vidljiv je sav apsurd ovih previsokih i promašenih 10% vrijednosti projekta u digitalizaciji. Vidljivo je da su specifikacije za nabavu softvera u većini nabava površno (čak i smiješno napravljene) i da ih nisu pisali poljoprivrednici nego IT firme i konzultanti. Tako ste u specifikacija za nabavu na eona.apprrr.hr mogli naći vrlo često da "softver treba biti nov i neupotrebljiv“ i da "softverska firma treba imati certifikate za  ISO 9001, ISO 27017, ISO 27001“. Kao IT-jevcu i poljoprivredniku teško mi je shvatiti što će vinogradaru neupotrebljiv softver i što zašto je maslinaru bitno da mu isporučitelj softvera ima ISO 27017 ili 27001 certifikat?

Kako dalje? Kako sam već više puta rekao, ima svoje koristi i ja sam za nju. Ali za digitalizaciju sa mjerom. Kako ove Poljoprivredne priče teže biti konstruktivne moj prijedlog je sljedeći:

• Na idućem natječaju za neku drugu intervenciju vezano uz primarnu proizvodnju treba digitalizaciju bodovati sa 1 ili 2 boda.
• 3 do 5% investicije neka bude dovoljno za dobiti bodove u području digitalizacije primarne proizvodnje.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

Ona je proces, traži zrelost proizvođača i u njega treba žuriti polako. Sad je fondovski novac potrebniji u segmentima investiranja u primarnu proizvodnju, digitalizacija može još pričekati i treba ići postepeno jer se radi o procesu učenja i shvaćanja njezine vrijednosti. Nekima će trebati i generacija da se to dogodi i sada im je puno važniji rasipač gnojiva ili atomizer nego softver koji prikazuje table u grafičkom obliku i u kojem se mogu pratiti radne operacije i troškovi.

Sada bi bilo korisnije dio tog novca uložiti u edukaciju i stvaranje svijesti o tome što digitalizacija nosi poljoprivredniku.