Lisica u životu poljoprivrednika: Ili štetnik ili okovratnik

Poljoprivrednici na našem podneblju uglavnom nemaju puno nedoumica u pogledu svog stava prema lisici. U jednom slučaju, smatraju je običnom štetočinom koju treba uništiti na svaki način i što brže. U drugom, smatraju je materijalom za krzneni okovratnik na zimskoj odjeći ili cijelu bundu. Taj odnos se kroz povijest nije mijenjao, ali, kako ju "prati glas" (uglavnom istinit) da se relativno brzo množi, nije istrijebljena kao neke druge šumske vrste. 

Lisica je sisavac, srodna vuku, a daleka rodica ("od devete tete dijete") domaćem psu. Njezin trag na njivi ili stazi lako se pobrka s tragom manjeg psa. Živi na svim kontinentima osim Antarktika. Lovili su je kroz povijest i seljaci i plemići, ovi drugi radi zabave, ovi prvi ne bi li prodajom krzna došli do nekog prihoda. Kožari i krznari bili su vrlo cijenjeni, a imućniji poljoprivrednici i njihove žene, kćeri i snahe rado su se odijevale u "lisičinu" tijekom zime.

Krzno lisice, naročito obične, crvene, kakvih ima u najbližoj šumi, bilo je redovna pojava. Oni bogatiji nabavili bi odjevni predmet od sive ("srebrne"), a događalo se da i još rjeđa crna varijanta posluži kao sirovina za bundu, šubaru ili okovratnik na kaputu. 

"Uvijek je kriva lisica"

Pogled na ovu malu životinju kao štetnika koji pustoši kokošinjac i uopće mjerka perad kako bi ju pojela, snažan je i duboko ukorijenjen. Čak i kad se vidi da je perad pokrao netko iz sela (na primjer, kad je ograda kokošinjca prerezana škarama za žice), uvijek je kriva lisica. I seljaci uzmu puške i odu u lov. Malo je lovačkih udruženja u selima u kojima bar jedan član neće pod zakletvom izjaviti da je odstrijeljena  - ugrizla lovca.

Ustvari, što se dogodilo? Ranjena životinja, kad shvati da ne može bježati, zatvori oči, legne i "pravi se mrtva" tako uvjerljivo da joj lovac priđe preblizu, da bi ga "lija" posljednjom snagom ugrizla za ruku ili nogu.

Nije bez razloga opjevana

Priče o lisičjoj lukavosti opstaju u narodnoj mašti stoljećima i mnogi etnolozi su ih zapisali i objavili. 

U šaljivim narodnim pričama o životinjama "lisica - ljepotica" je šumski odvjetnik ili sudac i, za razliku od svih ostalih junaka, govori lijepo i pravilno. U šaljivim narodnim pjesmama ona nosi skupocjene ogrlice i svilene odjevne predmete. Za ovu rođaku psa i vuka nema tako puno vjerovanja, ali, primjerice, smatra se da lovac koji poštedi lisicu (npr. spasi je iz zamke koja može otkinuti rep ili šapu) nikad više neće imati štete u pogledu kokoši i ostale peradi.

Vjeruje se također da po snijegu "zameće trag" tako što uzme u usta grančicu, pa njome poravnava snijeg iza sebe. Postoji izraz "ako je lisica prešla preko leda, po njemu možeš topove vući" i odnosi se na groznu zimu u 19. stoljeću.

Ako se umiljava - ima bjesnoću

Ukoliko lisica slobodno prilazi ljudima i pokuša se umiljavati - vrlo vjerojatno je oboljela od bjesnoće. Ako ulazi u selo, ide ulicom gdje ima ljudi, prolazi pored dvorišta u kojima laju psi, ne plaši se vozila - bijesna je.

Kod nas je zaštićena od bjesnoće oralnom vakcinacijom koja se provodi dvaput godišnje.