Ljeto na selu: Prilika za nezaboravno iskustvo

U ovo doba godine djeca se već opraštaju od praznika i pripremaju za početak školske godine. Netko je putovao na more u Hrvatsku ili pak u Španjolsku, Grčku, Crnu Goru. Netko se nije pomjerio iz svog sela, posla ima tako puno, a svaki par ruku je potreban. Je li potrebno, poželjno i korisno da gradske obitelji koje nemaju novca za more pošalju djecu u selo kod bake i djeda, strica ili ujaka, kumova i prijatelja?

Liječnici i znanstvenici 19. stoljeća zaklinjali su se u ovu praksu, smatrajući je veoma korisnom za dječje zdravlje, radne navike i školski uspjeh. Bili su toliko uvjerljivi da su se njihovom prijedlogu priklanjale mnoge obitelji, bogate, koje su slale djecu na selo radi zdravlja, i siromašne radničke, koje su na ovaj način osiguravale da njihovo dijete barem preko ljeta redovno jede.

Nizozemska, Velika Britanija, Danska, Poljska i druge države čak su uvodile ljetni boravak gradske djece u selima kao dio obaveznog školskog programa. U ovim prilikama djeca nisu išla kod rodbine nego u poljoprivredna gospodarstva koja su ih pristala primiti. Hrana je obično bila obilna, ali, nije moglo da se trati vrijeme, nego su mali građani učili kako se živi i radi na selu. 

Kod nas je malo teže

Kako bi ova praksa izgledala kod nas? Teško da bi je provela država, tako da ostaje snalaženje obitelji da smjeste svoje dijete na selo preko leta, obično kod rodbine. Do mnogih sela nema nikakve direktne veze, ni vlaka ni autobusa, ili treba presjedati u dva ili tri prijevozna sredstva, a u pauzama čekati sljedeće dugo, možda satima. Jedino rješenje je automobil.

U mnogim selima nema liječnika čak ni jednom tjedno, a najbliža zdravstvena ustanova je kilometrima daleko. Ipak, mlađa djeca se raduju gdje god ih odrasli vode i oduševljavaju se svim što vide. Poslije će s mnogo pojedinosti pričati vršnjacima kako baka ima puno dvorište kokošaka, a djed četiri psa i kako su ih rođaci i susjedi tamo u selu vodili u šumu brati gljive.

S pubertetlijama je već teže: suočeno s vršnjacima koji pričaju o ljetovanjima na "fensi" mjestima, dijete se može pobuniti protiv praznika u selu, vjerujući da ga roditelji kažnjavaju jer ga ne šalju na more. Ako u životu nije bilo blizu krave ili konja, možda se plaši i pijetla.

Puno materijala za pismeni sastav

Na selu se rano ustaje, rano liježe, ne može se dan provesti za mobitelom. Navike i običaji ljudi u selu mogu gostu, naročito mladom, biti baš čudni. Međutim, kad se dijete suoči s članovima poljoprivrednog gospodarstva koji mu postavljaju pitanja o životu u gradu i tretiraju ga kao odraslu osobu, kad nauči kopati, kositi,, hraniti životinje ili brati voće i doživi pohvale od rodbine, i najveći skeptik među mladima počet će drugačije gledati selo.

Nađe se tu i društvo vršnjaka, nađu se stari stripovi na tavanu ili u "gostinskoj" sobi, rijeka, potok ili bara u kojoj se lokalno stanovništvo rashlađuje, podesi se neki seoski kirvaj, dan sela, smotra folklora ili vašar, tako da praznici postanu nezaboravno iskustvo koje se prepričava. Osim toga, hrana na selu je tako dobra, jutra tiha, osim pijetla koji kukuriče za medalju, zalasci sunca slikoviti, šume u blizini zanimljive, a ni životinje nisu tako opasne. Ritam života, rada, odmora drugačiji je nego u gradu, a i ljudi kao da su manje nervozni. Prava tema za razmišljanje i pismeni sastav "Kako sam proveo ljeto". 

Ako srednjoškolac želi provesti ljeto na selu, pa valjda je jasno da tamo ima simpatiju. Ako tu naviku zadrži i u studentskim danima, ta veza je već ozbiljna. I, tko zna - dijete koje je dolazilo u goste i na praznike možda će jednog dana odlučiti da se na selu i skući.