Od običaja do modnog detalja: Što je skrivala žena s maramom na glavi?

U ta davna nostalgična vremena mog djetinjstva, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, starije žene nosile su marame. Bila je dio neophodne i nezaobilazne odjeće svake žene koja je držala do "reda" i tradicije. 

U pol ljeta kao i usred zime

I kad je vani "gorio asfalt", a žarko ljeto izazivalo mladu populaciju da se maksimalno razgoli na vrućini, naše bake pa i mnoge majke imale su maramu. Vrlo često - crnim, jer običaj je tako nalagao. Ili bi bila dezenirana sićušnim bijelim točkicama ili nekim drugim uzorkom. U pol ljeta kao i usred zime - žene su išle "povezane", kako se onda govorilo.

Tako, s maramama na glavama, radile su sve poslove u kući, vrtu i na njivi. Skidala se samo kad nitko ne gleda, često ni pred mužem. A ispod bilo je svega: kratkih frizura, ošišanih skoro kao na glavama muškaraca, dugih pletenica ili poluduge kose koja se pričvršćuje "hornodlama" (ukosnicama) i češljevima od kravljeg roga, tek kasnije od plastike - ali, ništa od toga se nije vidjelo, osim pri rijetkim odlascima tih žena kod frizerke.

Nema skidanja ni pred kim

Rukavi njihovih bluza, "rekli" i džempera bili su dugi i u vrijeme najjačih vrućina, a na nogama su žene u selima nosile čarape, od nečeg što je sličilo na materijal za današnje najlonke, samo puno deblje i neprozirne. Ovakve čarape nošene su godinama i bile praktično neuništive, osim ako se oštete nečim oštrim ili progore cigaretom. Kako su ovako opremljene žene podnosile vrućinu? Tko zna.

One same nisu davale izjave na tu temu čak ni kad su padale u nesvijest. Kad bi ih netko pitao zašto ne poskidaju tu toplu odjeću, odbijale su odlučno: bilo je nepristojno da se i djelić kože osim lica i šaka vidi. Kad je poznati kikindski liječnik rekao jednoj od svojih ovakvih pacijentkinja da se skine (radi pregleda), ona je odlučno odbrusila: "Ja sam svom mužu šestoro djece rodila, a nikad mi nije noge vidio!" S ovakvim stavom rasprave nije moglo biti, a marame žene nisu htjele skinuti pred liječnicima ni u smrtnoj opasnosti. 

Žuži Jelinek, naša omiljena modna dizajnerica, ali nekoć i Josipa Broza Tita, pa dakle i cijele bivše države, pisala je o ovom odjevnom komadu kao ostatku tradicije, ističući kako djeluje da žena koja je nosi izgleda starije ("Tajna dobro odjevene žene", izdanje od 1961. godine). Navodila je Žuži primjere Velike Britanije i Nizozemske, kuda je putovala, gdje žene, zbog promjenjivog vremena, nose marame i kako to "uopće ne djeluje ljupko niti elegantno". Smatrala je da ju žena treba nositi samo ako sudjeluje na foklornoj priredbi - i to kao izvođačica narodnih pjesama i plesova, ne kao publika. Poslije je ublažila stav pa je samo zahtijevala da žena, kad je već nosi, odabere neki vedriji ton, svijetliju boju, ne samo one zastrašujuće crne i smeđe "krpe".

Marama se nije dala

Brojni važni drugovi i drugarice koji su u vremenima nakon Drugog svjetskog rata iz kuća bez kupatila prešli u vile s klavirima ljutili su se na svoje mame, tetke, bake i rođake koje su nosile marame i zahtijevali da prestanu. Uzalud, marama se nije dala. U životu sam vidjela, posebno na svadbama, žene koje su na sebi nosile zlatne medaljone veličine tanjurića za kolače, zlatne lance debljine lanca za bicikl i oprave od najskupljeg samta - ali, nosile su i navedene tkanine preko glave. Da se neka žena pojavila, recimo, na tržnici nekog od sela sa slamnatim šeširom, svi bi gledali u nju kao u čudo, a da se neka hladila lepezom, kao izvjesne profesorice, bila bi predmet općeg ismijavanja. 

Prababu Smilju Pakaški rođ. Rešćanski pamtim s maramom i nikad bez; jednom ju je skinula preda mnom, pa sam vidjela pletenicu omotanu oko glave, kao na starim fotografijama, pričvršćenu s puno ukosnica i još smeđu, iako je njena vlasnica imala već devedeset godina. Babe, Ljuba i Radinka, nisu ih nosile. Radinka se priklonila običaju tek nakon navršene osamdesete godine - i to su uvijek bile fine tanke - dok je Ljuba s "ondulacijom" (kosom obrađenom da bude kovrčava) ispraćena i na svoje posljednje putovanje. 

Danas je marama modni detalj, nosi tko hoće i kako hoće, moda se mijenja svake sezone. Jedino je u selima žene, osobito kad rade teške i prljave poslove u poljoprivredi, i dalje nose.