Poljoprivrednik nije radnik?!

Zanimljivo je gledati iz godine u godinu, kako na dan koji obilježava globalnu borbu radnika za svoja prava 1. svibnja, radnici iz ovo malo preostalih proizvodnih i uslužnih firmi, državni službenici i namještenici provedu dan u prirodi, pojedu besplatni grah ili u boljem slučaju nekakvo meso s roštilja i pritom glasno razmišljaju o svojim pravima te u uz pomoć svojih elokventnih vođa podbadaju vlast, pokazuju zube i šalju signal kako se nije za igrati s njima i njihovim pravima. Jer to su radnici, nositelji razvoja društva i njihov status mora biti zaštićen - da ne kažemo privilegiran.

Poljoprivrednik nije radnik?

Prošli režim - onaj socijalizam od kojega smo ne tako davno pobjegli okusivši njegove loše oblike i metode, je u svojim temeljima uzdizao radnika (barem deklarativno) jer je dobro znao da je rad jedan od osnovnih sirovina potrebnih za razvoj jedne zemlje.

A i tada i danas pričalo se o radniku, koji u radnom odjelu izlazi umoran iz tvornice i bori se za svoja prava. Pitam se kako je moguće da je stvorena takva slika i gdje je tu poljoprivrednik, zar on nije radnik?

Za odgovor na to pitanje dovoljno je vratiti se u doba početaka industrijske revolucije gdje je radnik bio eksploatiran za male novce u službi kapitala bez mogućnosti da sam poboljša svoj status, jer je vrijedila ona: ako nećeš raditi, ima onih na birou koji hoće.

Sve dok se nisu udružili ... dok sindikat nije okupio radnike na hrpu i počeo pregovore u ime svih. Tada su prava radnika krenula uzlaznom putanjom, a sindikati počeli igrati bitnu ulogu u društvu.

I sad kada se vratimo na gornje pitanje, gdje je u toj priči poljoprivrednik, nameće se logičan odgovor; Poljoprivrednici su razjedinjeni, a onaj dio koji je kako-tako organiziran ima ispred sebe loše vođe koji se još i međusobno ne mogu dogovoriti kod zajedničkog nastupa.

Političari su jeftinim trikovima razbijali pokušaje organizacije, a predvodnici poljprivrednika su iz tih situacija izlazili masnih brkova - jeftino prodani.

Politika ili (R)Evolucija

Najlaške je zaključiti da će vrijeme pokazati kako će se razviti situacija, ali žalosno je gledati kako je 2.000.000 Hrvata nastanjeno u ruralnim dijelovima kojima je primarna djelatnost poljoprivreda, a toliko su nemoćni i nesložni da si nemogu izboriti status barem kao radnik iz bilo koje tvornice.

Prema podacima iz 2010 godine u RH ima više od 230.000 registriranih OPG-ova. Ako uzmemo u obzir da u prosjeku na OPG-u radi barem dvoje ljudi, a često i svi članovi kućanstva dolazimo do broja od možda i 500.000 ljudi. Ljudi koji su radnici, proizvode hranu za sebe i za tržište. Radnici bez prava, osim onog na rad i plaćanje poreza. Bez prava na bolovanje, regres, božićnicu, uskršnjicu ....

Koja je to snažna masa! Kada bi se čuo taj ujedinjeni glas, sigurno je da bi i poljoprivrednik mogao postići barem ravnopravan status u društvu.

Ta se situacija može ostvariti na način da politika preuzme uzde u svoje ruke, pa da u perspektivi pod organizacijom neke stranke poljoprivrednici krenu po svoja prava - što je u davnoj povijesti jedno vrijeme dobro radio HSS ... pri tome ne mislim na suvremenu povijest te danas jadne stranke.

Drugi je način evolucijski odnosno da će poljoprivrednici doživijeti sazrijevanje i sami uz pomoć svog sindikata, ujedinjeni otići na vrata sabora i vlade i vratiti se sa svojim pravima.

A onda ćemo izmislit neki svoj datum za praznik, nek im ovaj ostane ... nama ne treba.

Prema podacima, u 2010. prosječno poljoprivredno gospodarstvo u Republici Hrvatskoj koristi 5,6 ha poljoprivrednih površina. Poljoprivrednu aktivnost obavlja 232 990 poljoprivrednih gospodarstava i oni koriste 1.315.000 ha poljoprivredne površine