Previše sunca za suncokret roda 2024. godine

Planiram svake godine pratiti profitabilnost Mirka i Slavka u ratarskoj proizvodnji. Jedna od misija Poljoprivrednih priča je da se u hrvatskoj poljoprivredi počne pričati više u brojkama nego u slovima. Brojke su najlakši način da zaključimo je li nešto bilo smisleno ili nije, ili da napravimo plan djelovanja u budućnosti. U poslu je uvijek bolje razgovarati o brojkama, jer slovima se lako manipulira, izvrće i često stavlja u narative koji su pristrani i/ili emotivni.

Tako sam ovu proizvodnu godinu započeo računicom o profitabilnosti pšenice roda 2024, a ova priča bavit će se profitabilnošću suncokreta. Ostaje još kukuruz i soja da bi se zaokružila ratarska 2024. godina, time i najčešći hrvatski ratarski plodored koji čini 30-40% pšenice, 10-20% suncokreta, 10-30% soje i 20-50% kukuruza. Malo ću si pojednostavniti život izbacivši uljanu repicu, ječam i šećernu repu koji čine 10-tak % tipičnog domaćeg ratarskog plodoreda.

Napominjem da mi je teško napraviti prosječnu analizu na razini Hrvatske s obzirom na velike razlike u oborinama jer ove godine Zagreb je dobio 580 litara/m2, a Osijek 350 litara/m2 kiše, te u kvaliteti i strukturi tla i plodoreda, veličini tabli itd. Brojke iz mojih priča uglavnom su bazirane na kvalitetnim proizvođačima iz okolice Osijeka, koji imaju pristup kapitalu i koji su natprosječno efikasni jer obrađuju stotine hektara zemljišta. Zato se neću čuditi niti ljutiti ako mi neki ljuti banijski ili međimurski ratar spočitne da mi prinosi nisu realni jer je kod njega bilo ispod 2 tone/ha suncokreta, iako mogu zamisliti ovakve scenarije na lošijim tlima koja su ove godine sijana tek oko 1. svibnja.

Ne boluje od tržišnih bolesti pšenice i kukuruza

Ipak, moram gledati prosjeke i bazirati brojke na uspješnijim proizvođačima jer smatram da moje priče moraju zagrabiti u gornju trećinu uspješnijih proizvođača i na taj način poticati izvrsnost.

Iako se ovom uljaricom nisam puno bavio u svojim pričama, evo par opservacija:

Suncokret je zahvalna kultura iz perspektive tržišnog interesa za ovu vrstu uljarica. Većina hrvatskog suncokreta preradi se u Tvornici ulja Čepin, a postoji i izvozni potencijal uljara u okruženju do 200 km jer kao skupa roba trpi nešto skuplji prijevoz nego pšenica i kukuruz. Iz tih razloga ne boluje od tržišnih bolesti pšenice i kukuruza gdje trošak transporta do kupaca u Italiju često uzme dobar dio zarade poljoprivrednicima

Generalno se pokazala kao proizvodnja s nižim dobitima po hektaru u odnosu na neke druge kulture. Moji podaci govore o stotinjak eura manje u odnosu na višegodišnji prosjek ostalih kultura. Kao i obično brojke uvijek treba uzeti s rezervom prije nego se donese zaključak da treba prestati proizvoditi suncokret, a početi proizvoditi soju

A ta rezerva odnosi se na kvalitetna svojstva da dobro podnosi ljetne vrućine i manjak oborina. Podnosi i lošiju kvalitetu zemljišta. Kada se iskombiniraju ove dvije osobine dođemo do toga da je zapravo jako dobar osigurač za ljetnu žegu bez oborina i na lošijim tlima. Gledajući kroz tu rezervu, nije daleko od ostalih ratarskih kultura po svojoj koristi za gospodarstvo. Osim manjih rizika, niža su i ulaganja u odnosu na npr. kukuruz ili pšenicu. Katastrofalno sušna godina će ponekad smanjiti prinos kukuruza i na 30% prosječnog prinosa, dok će prinos suncokreta u takvoj godini teško pasti ispod 60% prosječnog prinosa.

I na kraju, 2024. uopće nije bila katastrofalna godina za suncokret, usprkos suši koja je ostavila trag na prinosima. Ipak, po mojoj procjeni ove godine na većini gospodarstava nema više od 20% šteta. Većina solidnih proizvođača s kojima sam razgovarao u prošlih par tjedana vrti se oko prinosa od 3 do 3,5 tone/ha. Tome je ponajprije zaslužno jako toplo i dovoljno vlažno proljeće što je dovelo do ubrzanog razvoja suncokreta u svibnju i lipnju kad temperature nisu bile jako visoke, a vlaga i dalje dostatna za razvoj biljke. Time što je ove godine "požurila vegetacija“ pretrpljena je manja šteta od izražene suše u srpnju i kolovozu.

Osnovni troškovi

Kao i obično, za potrebe ove priče zamolio sam Mirka i Slavka da mi pošalju osnovne troškova repromaterijala, kao i cijene koju su dogovorili sa otkupljivačima, te prinose koje su ostvarili. Tako sam dobio da je trošak sjemena bio 118 EUR/ha, gnojiva 216 EUR/ha (ovdje moram napomenuti da su obojica ove godine štedjeli na temeljnoj gnojidbi. Imali su zalihe P i K u zemlji i smanjili su svoju uobičajenu dozu jer je P i K gnojivo bilo skupo u 2023. i procjenjujem ovu uštedu na minimalno 100 EUR/ha u odnosu na klasičnu gnojidbu po prošlogodišnjim cijenama), te zaštitna sredstva 209 EUR/ha. Sve skupa to daje 543 EUR/ha troškova repromaterijala.

Pretpostavke za troškove rada i strojeva sam napravio temeljem svojih iskustava iz proizvodnje, jer to se obično u manjim i srednjim gospodarstvima ne mjeri. U ove dvije kategorije može se primijetiti najveći porast troškova zadnjih pet godina, te se bojim da će u tom segmentu efikasnost biti jako bitna u budućnosti kako bi se očuvala ionako tanka profitabilnost ratarske proizvodnje. Ti troškovi čine preko trećine troškova proizvodnje većine ratarskih kultura. Treba ovdje napomenuti da rad poljoprivrednika računam iako često nije u kalkulacijama samih poljoprivrednika.

Metodologija mojih kalkulacija je da razdvojim vrijeme koje ulaže kao poljoprivrednik radnik (traktorist/agronom/mehaničar/administrativac) i onu vrijednost koju stvara kao poljoprivrednik -poduzetnik. Tu sam računao trošak mehanizacije (amortizacija, gorivo, održavanje) 180 EUR/ha, rad 200 EUR/ha (srednja, prosječno efikasna gospodarstva), ostali troškovi (zakupi, osiguranje, osobni automobil, računovodstvo, telekom...) 180 EUR/ha i kamata (za novi dio mehanizacije) 40 EUR/ha.

Dođemo na ukupno 1.143 EUR/ha troškova proizvodnje suncokreta roda 2024. Na strani prihoda ostvaren je prosječan prinos 3,31 tona suncokreta po hektaru uz prodajnu cijenu od 385 EUR/toni. To nam daje ukupno 1.274 EUR prihoda od prodaje robe po hektaru. Kad se doda poticaj od cca. 300 EUR/ha (pojednostavljujem iznos poticaja jer smo na prijelomnoj godini gdje još sve nije baš najjasnije i bit će velikih razlika ovisno o provedenim Intervencijama) dođemo do toga da je prosječna dobit Mirka i Slavka na proizvodnji suncokreta 431 EUR/ha. To je nešto viša dobit nego kod pšenice, prije svega zahvaljujući nižim ulaganjima u proizvodnju suncokreta nego u proizvodnju pšenice.

Gdje je ove godine bila točka pokrivanja na suncokretu? Na prinosu od 2,2 tona po hektaru.

Perspektiva kapitala 

Kao i kod pšenice, sad ću zakuhati priču jer u brojkama isto nije uvijek onako kako se čini na prvu. Pokušat ću dati drukčiju perspektivu na iste te brojke – perspektivu kapitala. Jer gledajući da je ratar uložio u proizvodnju 1.134 EUR, a ostvario dobit od 431 EUR/ha mogao bi se donijeti krivi zaključak o dosta solidnoj dobiti iz proizvodnje suncokreta. Naime, većina zemlje koju obrađuju Mirko i Slavko je njihovo privatno vlasništvo i samo manji dio zemljišta imaju u zakupu (25-30%). To zemljište u vlasništvu je imovina koja ima svoju vrijednost i od koje se očekuje da ostvaruje određeni kapitalni prinos. Kako bi izgledala njihova računica da zemlju iznajmljuju ili da su je kupili kreditom banke po sadašnjim kamatama? Evo ispod par poslovnih perspektiva proizvodnje suncokreta:

Perspektiva arendaša: Što bi značilo da Mirko i Slavku poljoprivredno zemljište najme po tržišnoj vrijednosti od 300 EUR/ha? Toliko bi im porasli troškovi proizvodnje i evo ih na profitabilnosti od samo 130 EUR/ha iako imaju natprosječne prinose ove godine.

Perspektiva zaduženih: Što bi značilo da su zemlju kupili kreditom banke s trenutno tržišnih 5% kamata? Zemlja je vrijedila 15.000 EUR/ha, što nam daje oko 400 EUR/ha godišnjeg troška kamata (dodatni iznos uz kamate za strojeve koje računam već u gornjoj kalkulaciji/kredit 10 godina kalkulacija kamata/). I eto Mirka u plusu od samo 30 EUR/ha, praktički radi za kamatu i ne stvara dovoljno vrijednosti za otplatu zemljišta.

I na kraju perspektiva vlasnika kapitala: Kakav prinos imaju poljoprivrednici na vlastiti kapital kad obrađuju poljoprivredno zemljište koje im je u vlasništvu? Recimo da zemljište u tom ataru vrijedi 15.000 EUR/ha. Zaradili su ove godine na suncokretu 431 EUR/ha. To je 2,9% prinosa na vlastiti kapital što je i dalje manji prinos od inflacije u tom periodu. Na to još treba platiti porez na dobit. I to je bitno manji prinos nego da su lani prodali zemlju, kupili državne obveznice i uzeli laganih 3,75% kamate na državne obveznice. I to sve bez poslovnih rizika, gledanja u mrko nebo i sekiracije jer se radnik sinoć napio i nije došao na posao.

Zlatno doba ratarstva u Hrvatskoj je završilo

Da se sad ne ponavljam da je ratarstvo loš biznis na sadašnje cijene poljoprivrednog zemljišta jer o tome ste mogli sve već pročitati u Poljoprivrednim pričama, zaključio bih ovu suncokretnu priču sa sljedećim: donio je ratarima malo više dobiti po hektaru nego pšenica. Očekivanja prinosa soje su debelo ispod prosjeka, kod nje je suša napravila najviše štete. S druge strane, računica za kukuruz izgleda bolje nego što smo očekivali, primarno zahvaljujući tome što se skida suh i ne plaća se skupo sušenje na ulazu u silos. Kakva će na kraju ispasti ratarska 2024. tek ćemo vidjeti kad se podvuče crta pod kukuruz i soju.

Ono što je već sada sigurno, ovo je još jedna godina stagnacije hrvatskog ratarstva, a proizvodni rezultati će spriječiti razvoj i ulaganja u mehanizaciju i zemljišta na još minimalno godinu dana. Ostaje nam nadati se boljoj 2024/2025 sezoni. Vrijeme je da ratari preispitaju svoje proizvodne strategije, jer trend je zabrinjavajući. Klimatske promjene nose sve više neizvjesnosti u proizvodnji, tržišne postavke su takve da nema pomaka u potražnji, prehrambena industrija se ne razvija, cijene novca, energije i rada su porasle značajno, kao i vrijednost zemljišta.

Prosječne dobiti koje se ostvaruju po hektaru u proizvodnji uljarica i žitarica neće osigurati dovoljno nove vrijednosti da se nastave ulaganja u sve skuplju mehanizaciju, infrastrukturu i zemljišta. Zlatno doba ratarstva u Hrvatskoj je završilo.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Priča u priči: Poduzetnički gledano, u Hrvatskoj se isplati ratariti samo na jeftinoj državnoj koncesiji. To je jedini način da u ratarstvu ostvarite korektne povrate na svoja ulaganja. I dalje u tom modelu trebate značajna ulaganja (ekonomska dvorišta, skladišta i strojeve), ali ostvareni povrati na uloženo su prosječno preko 10%, a u dobrim godinama prelaze i 20%, što je razumna poduzetnička postavka u odnosu na Mirkovih i Slavkovih 2-5 posto.