Pšenica roda 2024: Je li hrvatski ratar dobio ili izgubio?

Jedna od misija mojih Poljoprivrednih priča je da se u hrvatskom agraru počne pričati više u brojkama nego u slovima. Brojke su najlakši način da zaključimo je li nešto bilo smisleno ili nije, ili da napravimo plan djelovanja u budućnosti. U poslu je uvijek bolje razgovarati o njima jer slovima se lako manipulira, izvrće i često stavlja u narative koji su pristrani i/ili emotivni.

Tako da sam siguran da u emotivnom trenutku poslije žetve u kojem ratari gunđaju oko otkupnih cijena većina smatra da su izgubili novac na pšenici.

Priča koju sam češće vrtio ovo proljeće vezana je uz proizvodnju pšenice koja je osim što je važna kultura najčešće udara i mjeru i za jesenske cijene kukuruza. Tako sam pisao O cijenama, Predžetvenu i Kukanje pšenice roda 2024. Pokušao sam u njima dati uvid u kalkulacije proizvodnje, ali i kako funkcionira domaće tržište i u čemu je problem našeg izvozno orijentiranog tržišta.

Ovom bih završio o ovogodišnjoj žetvi kako sam je i započeo, na brojčani način. Odnosno "podvlačim crtu“ i želim vidjeti je li ostalo nešto "ispod crte“, odnosno u džepovima hrvatskog proizvođača.

Gdje je ove godine bila točka pokrivanja na pšenici?

Za potrebe ove priče zamolio sam Mirka i Slavka da mi pošalju osnovne troškova repromaterijala, kao i cijene koju su dogovorili s otkupljivačima i prinose koje su ostvarili. Tako sam dobio da je trošak sjemena bio 132 EUR/ha, gnojiva 334 EUR/ha (ovdje moram napomenuti da su obojica štedjeli na temeljnoj gnojidbi jer su imali zalihe fosfora i kalija u zemlji i smanjili su svoju uobičajenu jesensku dozu jer je gnojivo bilo skupo u 2023.) te zaštitna sredstva 215 EUR/ha. Sve skupa to daje 681 EUR/ha troškova repromaterijala.

Pretpostavke za troškove rada i strojeva sam napravio temeljem svojih iskustava iz proizvodnje, jer to se obično u manjim gospodarstvima ne mjeri. U ove dvije kategorije može se primijetiti najveći porast troškova zadnjih pet godina, te se bojim da će u tom segmentu efikasnost biti jako bitna u budućnosti kako bi se očuvala ionako tanka profitabilnost. Ti troškovi čine čak trećinu troškova proizvodnje.

Treba ovdje napomenuti da rad poljoprivrednika računam iako često nije u njihovim kalkulacijama. Metodologija mojih kalkulacija je da razdvojim vrijeme koje ulaže kao radnik, bilo traktorist/agronom/mehaničar/administrativac i onu vrijednost koju stvara kao poljoprivrednik-poduzetnik. Tu sam računao trošak mehanizacije (amortizacija, gorivo, održavanje) 210 EUR/ha, rad 220 EUR/ha (srednja, prosječno efikasna gospodarstva), ostali troškovi (zakupi, osiguranje, osobni automobil, računovodstvo, telekom) 180 EUR/ha i kamata (za novi dio mehanizacije) 40 EUR/ha.

Dođemo na ukupno 1.331 EUR/ha troškova proizvodnje. Napomena: u Kukanju pšenice roda 2024 procijenio sam ovogodišnje troškove na 1.400 EUR/ha, ponajviše je razlika na nižim troškovima gnojiva jer su ovi proizvođači štedjeli na temeljnoj gnojidbi.

Na strani prihoda ostvaren je prosječan prinos 8.341 kg pšenice po hektaru, koja je prosječno prodana po 163 EUR/toni (u prosjeku III klasa). Ukupno 1.368 EUR prihoda od prodaje robe po hektaru.

Kad se doda poticaj od cca 300 EUR/ha - pojednostavljujem iznos poticaja jer smo na prijelomnoj godini gdje još sve nije baš najjasnije i bit će velika razlika ovisno o provedenim Intervencijama -dođemo do toga da je dobit ovih proizvođača oko 350 EUR/ha. Na prvu zvuči dobro, 350 EUR dobiti po hektaru na ulaganje od 1.331 EUR. Ali, pokazat ću kasnije zašto to nije (dovoljno) dobro.

Gdje je ove godine bila točka pokrivanja na pšenici? Negdje na 6,3 tona prinosa pšenice III klase. To je ove godine bio ostvariv prosjek i na lošijim tlima, godina je bila povoljna za visoke prinose.

Položaj ratara iz perspektive kapitala 

Kvalitetni proizvođači ove godine imaju 9 tona pšenice po hektaru i oni su zaradili oko 450 EUR/ha. Čuo sam za jednog heroja koji je ostvario 9,6 t/ha. On je zaradio oko 550 EUR/ha. To je već sjajan rezultat odnosno jedan od onih koji se ostvaruju u boljim ratarskim godinama.

Idem sad malo zakuhati priču jer u brojkama isto nije uvijek onako kako se čini na prvu. Pokušat ću dati drukčiju perspektivu na iste te brojke – perspektivu kapitala. Naime, većina zemlje koju obrađuju Mirko i Slavko je njihovo privatno vlasništvo i samo manji dio imaju u zakupu, 25-30%. To zemljište u vlasništvu je imovina koja ima svoju vrijednost i od koje se očekuje da ostvaruje određeni kapitalni prinos. Kako bi izgledala njihova računica da zemlju iznajmljuju ili da su je kupili kreditom banke po sadašnjim kamatama?

Perspektiva arendaša: Što bi značilo da zemlju najme po tržišnoj vrijednosti od 300 EUR/ha? Toliko bi im porasli troškovi proizvodnje i evo ih na granici profitabilnosti od 50 EUR/ha iako imaju odlične prinose.

Perspektiva zaduženih: Što bi značilo da su zemlju kupili kreditom banke s trenutno tržišnih 5% kamata? Zemlja je vrijedila 15.000 EUR/ha, što nam daje oko 400 EUR/ troška kamata (dodatni iznos uz kamate za strojeve...). Dakle, kredit 10 godina, kalkulacija kamata i eto Mirka u minusu od 50 EUR/ha, sve zarađeno ode u banke i još mora iz svog džepa dodati.

I na kraju perspektiva vlasnika kapitala: Kakav prinos imaju poljoprivrednici na vlastiti kapital kad obrađuju vlastito poljoprivredno zemljište? Recimo da zemljište vrijedi 15.000 EUR/ha. Zaradili su ove godine na pšenici 350 EUR/ha. To je 2,3% prinosa na vlastiti kapital i bitno manje od inflacije. I bitno manji prinos nego da su prodali zemlju, kupili državne obveznice i uzeli laganih 3,75%. I to sve bez poslovnih rizika, gledanja u mrko nebo i sekiracije. Da su na hektaru pšenice zaradili i ove godine nemogućih 1.000 EUR/ha, to bi bio prinos na vlastiti kapital na razini inflacije.

Paradoksalno čak i za hrvatsku poljoprivredu, iako su Mirko i Slavko ove godine zaradili na pšenici, kao vlasnici kapitala su izgubili – pojela ih inflacija.

Ponavljam jedan od postojećih zaključaka mojih ratarskih priča, većina vrijednosti koju stvaraju nije u proizvodnji nego u porastu vrijednosti vlastitog poljoprivrednog zemljišta. Kad su vrijednosti hektara narasle na 10, 15, a ponegdje i 20 tisuća EUR/ha, ratari ostvaruju nikakve prinose na svoj kapital od nekoliko posto, a bolje godine će teško biti iznad 5% prinosa.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

Zato se i Mirko i Slavko moraju zapitati je li im proizvodnja pšenice najbolja poduzetnička opcija kao vlasnicima kapitala. Odgovor nam daju brojke i odgovor je - nije.