Sad su i Inke sumnjive: Tko je i kada napravio prvu toplu gredicu?

Od pojave uzgoja povrća, nastala je i potreba da se povrće sačuva tijekom hladnijeg dijela godine, a za to je služio trap gde su žene skladištile povrće, mrkvu, celer, ciklu, u pijesku, tresetu ili nekoj drugoj podlozi, kako bi potrajalo do kraja zime i prvih plodova nove sezone. Ovaj način čuvanja hrane preživio je uz manje izmjene do današnjih dana, tako da se u podrumima i drugim pogodnim prostorijama poljoprivrednog kućanstva još ponegdje nađe velika posuda napunjena pijeskom, a u njoj zazimljeno povrće za juhu i varivo.

Vremenom, kako se poljoprivreda razvijala, više nije bilo dovoljno samo da se cikla i mrkva sačuvaju, nego i da se povrtlarske kulture proizvode cijele godine, ne samo kad im je sezona. Tako su nastale tople gredice, preteče suvremenih plastenika i staklenika, u kojima su vrijedni povrćari uzgajali povrće za sebe i za prodaju. 

Jednostavan prostor za biljke

Na prvi pogled, topla gredica je jednostavna stvar: treba napraviti prostor izoliran od hladnoće, s prozirnim poklopcem koji propušta sunčevu svjetlost i omogućava povrću, cvijeću ili ljekovitom bilju da se razvija. Seljaci su se snalazili na razne načine, koristeći za izolaciju bale slame, treset, vapno, kamene blokove, cigle, već što su imali na raspolaganju. Proziran poklopac od stakla bio je nema sumnje prilično ozbiljna investicija za nekadašnja seoska domaćinstva.

Danas se za ove svrhe koristi prozirna plastika, ali, staklo je, otkad se pojavilo predstavljalo bolji materijal, jer se ne kida, ne trune, prozirnije je i otpornije. Ovako formiran prostor za biljke se opremi zemljom i zagrije stajnjakom, svinjskim ili goveđim, kakvog već ima, i nakon nekoliko tjedana poljoprivrednik vidi plodove svog rada, presadnice za vrt ili gotovo uzgojeno povrće, začinsku ili ljekovitu biljku za prodaju. Tople gredice zahtijevaju puno rada čak i u periodima kad zbog zime nema previše posla na njivi i okućnici, ali, isplate se, na kraći ili duži rok. 

Tko je i kada napravio prvu toplu gredicu?

Kroz cijelu pisanu povijest, povjesničari su pokazivali više zanimanja za vladare, ratove i političke skandale nego za poljoprivredne izume koji su spašavali stanovništvo od gladi., tako da odgovora na ovo jednostavno pitanje nema. Rimski povjesničari bilježe, onako usput, između dva cara ili diktatora, da su seljaci pravili tople gredice na Vezuvu i uzgajali povrće na plodnoj vulkanskoj zemlji čak i kad je padao snijeg.

Sačuvana je i jedna kineska bilješka iz 934. godine u kojoj izvesni Chung Ji, ugostitelj, s obitelji drži tople gredice iza kuće, tako da uvijek ima svježe povrće u svojim jelima. Međutim, za razliku od povjesničara, arheolozi su nalazili strukture koje su mogle biti samo tople gredice doslovno svuda gdje god su zaboli štihaču, od nekadašnje zemlje Inka do Grčke i od Egipta do Japana, a neke od njih datirane su na starost od više tisuća godina.

Sa svim modernizacijama u poljoprivredi, ovaj način uzgoja biljaka nije nestao, unaprijeđen je i ima gospodarstava koja su mu ostala vjerna.