"Sirotinjska krava" malo traži, a znači sve

Prema procjenama svjetskih organizacija za hranu, na planetu u ovom trenutku živi preko 900 milijuna koza. Neke su još uvijek divlje, uglavnom u slabije naseljenim predjelima. Koza živi s ljudima više od 10.000 godina, a u međuvremenu uzgojeno je preko 300 pasmina. 

Prvi nalazi da su ju drevni poljoprivrednici uzgajali pronađeni su u Iranu, na Zagroskim planinama. U Europi i zapadnoj Aziji ljudi su pripitomljavali stada divljih koza koje su se pokazale vrlo korisne, kao izvor dobrog mlijeka, osobito pogodnog za ljude koji ne podnose kravlje i za pravljenje vrlo cijenjenih sireva.

Neke vrste sicilijanskih sireva od kozjeg mlijeka dostizali su visoke cijene još u doba antičkih Grka i Feničana. S obzirom na svoju veličinu i težinu, koza daje najviše mlijeka od svih životinja, do tri kilograma na dan. Kozje meso također je odavno u upotrebi, a koža je služila za izradu odjeće, obuće, za nošenje i čuvanje vode i vina na putovanjima ili radi trgovine.

Revitalizacija istarske koze - ponos poluotoka danas broji svega 100 grla

Neka od prvih književnih djela ljudskog roda prvobitno su zapisana upravo na kozjoj koži, prerađenoj tako da bude meka i može se savijati u svitke. Angorska i kašmirska koza, porijeklom s visokih planina gdje stalno puše vjetar, imaju dugu dlaku od koje se mogu praviti odjevni predmeti kao i od ovčjeg runa. 

Jede otrovne trave, ali se ne otruje

Srodna je ovci i antilopi, a poznata je kao "sirotinjska krava", jer brojna manja poljoprivredna gospodarstva nisu imala ni novca za kupiti kravu, a ni uvjete za njeno držanje. I danas humanitarne organizacije pokušavaju iskorijeniti siromaštvo poklanjajući ih stanovništvu neplodnih krajeva. Ova životinja nema velike zahtjeve u pogledu štale i uvjeta smještaja, važno joj je da je voda čista, a što se biljaka tiče, sposobna je pojesti i otrovne trave i pritom se ne otrovati.

Zato je kod poljoprivrednika izazivala neku vrstu nedoumice, osobito što se oduvijek mogla "čuvati" sama, tako da pastir koji pazi na njih (obično dječak iz sela) nema toliko posla i brige kao njegov "kolega" koji čuva ovce.

Kozama se u raznim zemljama pripisuju različite anegdote o njihovoj bistrini i snalažljivosti, navodno su spašavale ljude kad upadnu u neku jamu ili pećinu. Čak je ova životinja prva otkrila - kavu. Etiopski pastir, prema poznatoj priči, primijetio je da njegove koze skakuću cijeli dan i noć kad pojedu crvene bobice neke biljke. Probao je i on bobice, ali bile su potpuno neukusne, pa je došao na ideju da ih osuši, proprži i samelje, a ostalo je povijest. 

Koza u narodnim poslovicama i pjesmama

Odavno je ušla u narodne priče, a osobito u poslovice. Kaže se "ako koza laže, ne laže rog", kad nekoga uhvate da nije govorio istinu - jer, ako bi koza i htjela slagati kako je mlađa nego što je, rogovi jasno pokazuju istinu.

"Koza okozi dva jareta, pa od jednog koža ode na bubanj, a od drugog na Evanđelje", ne znamo šta nas čeka u životu. "Koza i loza ne vole vodu", nije poslovica, nego potpuno točno zapažanje.

"Butum (sva) Tuzla jednu kozu muzla

pa se hvali da se mlijekom hrani

još da nije mnogih gostilnica

od sira bi kaldrmu pravili

na surutku vodenice mljele", govori jedna šaljiva narodna pjesma.

Kako obično biva, iza šaljive pjesme krije se nimalo šaljiv događaj: jedan upravnik grada Tuzle naredio je da se sve koze pokolju, a stanovništvu zabranio da nabavlja nove. O naredbu se oglušila samo siromašna udovica s mnogo djece, jer je koza njenoj djeci puno značila, pa je vlasnica sakrila nedužnu životinju u pećinu i krišom je muzla. Kad je na mjesto prvog čovjeka Tuzle došao novi činovnik, prvo je ukinuo ovu naredbu svog prethodnika i ljudi su nastavili uzgajati koze kao i vijekovima prije.

Ovo, nažalost, nije bio prvi slučaj pokušaja uklanjanja koza iz života seoskog stanovništva, ali koza i seosko stanovništvo preživjeli su sve.