Stigao iz Indije, a dijeli sudbinu rajčice

Krastavac, uobičajeni stanovnik polja, vrtova i plastenika poljoprivrednika stigao je, ništa manje, nego iz Indije, gdje je i danas sastojkom mnogih svježih i lakih jela. Prije 5.000 godina koristili su ga narodi na području od obronaka Himalaja preko kineskih provincija pa do sjevernog Tajlanda.

Drevni Egipćani i prastanovnici obje Amerike počeli su ga uzgajati prije oko 4.000 godina. Antički Grci upoznali su krastavac oko 600 godina prije nove ere, Rimljani nešto kasnije. U suvremenim uvjetima, uzgaja se i jede širom svijeta, na isti način kao u doba kad su ga koristili stari narodi: svjež, ukiseljen na suncu ili ukiseljen kao turšija. 

Strogo botanički gledano, krastavac spada u bobice, kao borovnica. Međutim, dijeli sudbinu rajčice i koristi se samo i jedino kao povrće. Blizak je rod svim bundevama i tikvama. U pitanju je zeljasta biljka, loza puzavica, koja formira zaštitnu krošnju nad plodovima, duguljastim, zelenim, različitih nijansi i veličine. Traži vodu, jer, po suši plodovi mogu postati gorki. 

Ušao i u poslovice

Otkad se pojavio u ljudskoj prehani, smatran je zdravom, lakom hranom. Iako je kroz povijest bilo mišljenja da nije značajna namirnica, jer mu je tkivo svijetle boje i sadrži puno vode, u stvari je upravo taj visok sadržaj vode - do 96 posto u ukupnom sadržaju - doprinio popularnosti ovog ploda. Idealan je za reguliranje tjelesne težine i viška kilograma, a pomaže i kod zadržavanja vode u organizmu.

Sadrži vitamine C i K, mangan, magnezij, kalij i antioksidanse. Održava zdravlje kostiju. Poboljšava kardiovaskularno zdravlje. Može snizitii šećer u krvi i hidrira cijeli organizam naročito po vrućinama. U narodnim vjerovanjima, čak, povoljno utječe na plodnost.

Ušao je i u regionalne poslovice. "Bostandžiji krastavce prodavati" - znači, učiti nekoga onome što on već dobro zna. "Bure od krastavaca" - podrugljiv je maziv za čovjeka koji se pravi važan i moćan. U perzijskim bajkama, princeza Parisada spašava braću i otkriva ubojicu tako što osumnjičenom servira zaista neobično jelo - krastavce punjene biserom.

U zbirci šaljivih pripovjedaka "Mrsne priče" siromašni seljak prodaje krastavce u gradu, uz preporuku lokalne babe da građanima hvali svoju robu kako je ljekovita. Marketing se pokazao uspješnim, uzgajivač je prodao svu robu i lijepo se izvukao iz siromaštva, a ono o ljekovitosti - pokazalo se točno. 

Tko s čim voli 

Sezona je kad se jede više krastavaca nego zimi, jer imaju učinak "rashlađivanja" organizma. Zato se nalaze u različitim salatama, narezani ili narendani, pa začinjeni po želji, solju, octom, češnjakom, kiselim mlijekom, sirom, kako tko voli. 

Topliji dio godine je vrijeme i da se prave kiseli krastavci iz vode - jelo poznato još antičkim Rimljanima. U teglu od debelog prozirnog stakla (negdje u zemljani ćup) žene su redale svježe krastavce, kojima bi odrezale oba vrha i malo zasjekle nožićem u plod.

Kad se posuda napuni, dodavala se bunarska voda (neki bunari su bili poznati po tome da im je voda dobra za ovaj specijalitet) i začini, različiti od sela do sela. Negdje je to kopar, negdje hren, negdje komadić suhog kruha, nekoliko zrna zelenog grožđa ili nešto sasvim drugo, mašta je granica. Napunjena i dobro zatvorena posuda ostavljala se negdje na sunčano i sigurno mjesto, znači, negdje gdje ju ne mogu dohvatiti djeca, životinje i ljubimci. Svakog dana posuda se otvarala, a sadržaj preslagao i ponovo prelijevao.

Kiseli krastavci - jednostavan recept za neizostavnu zimnicu

Poslije tri do četiri sunčana dana (u nekim mjestima minimalno osam dana), kad krastavci dobiju žućkastu boju, spremni su za upotrebu. Ovo ukusno jelo nosilo se na njivu u vrijeme najtežih poljskih poslova, naravno kao dodatak bogatoj snažnoj hrani neophodnoj kad se radi.