Crvene, žute, ružičaste ili narančaste, uvijek odgovaraju okusu, pa i mirisu, a korisne su i za zdravlje.
Prema uvriježenom mišljenju, dinje i lubenice stigle su u doba Turaka, dakle u isto vrijeme kad i šeboj, karanfil, gajenje plemenitih vrsta golubova i spavanje poslije ručka. Uostalom, riječ "bostan" koja označava dinje i lubenice zajedno, turskog je porijekla i znači "mirisno mjesto", to jest dio vrta gdje se gaji cvijeće, začini i plodovi ugodnog mirisa. Ipak, nije tako.
Dr. Olga Zirojević u svojoj knjizi "Istočno zapadna sofra" objašnjava da su riječi "dinja" i "lubenica" ušle u slovenske jezike vjekovima prije prvog spomena turskih osvajanja. Kako izgleda, sočne i slatke plodove porijeklom iz najtoplijih dijelova Afrike i Azije donijeli su ovamo još antički Grci i Rimljani. Ni dinja ni lubenica nisu voće nego - povrće. Srodnije su tikvi i krastavcu nego, primjerice, marelici.
Svejedno, smatraju se i jedu kao voće, na kraju obroka, naročito u tijekom ljetnih vrućina. Najbolje su u svježem stanju i rijetko završe u kolačima ili nekom drugom jelu, nego se koriste onakve kakve su, treba samo rasjeći tanku ili nešto deblju koru.
Nekada su poljoprivrednici uzgajali samo jednu vrstu lubenica, takozvanu "carigradsku", tamnozelene sjajne kore, s crvenom pulpom, koja se, bezopasnom genetskom mutacijom, ponekad pretvarala u žutu. Danas je uzgajivačima na raspolaganju veliki broj sorti, uglavnom sa svjetlozelenom korom i ružičastim "mesom", otpornijih od stare vrste i kadrih proizvesti plodove do 12 kilograma i teže.
S dinjom je donekle drugačija situacija, nekada su bile cijenjene cerovače, belovače i ananas dinje, s bjeličastom, zelenkastom ili narančastom pulpom, a i sada postoji velik broj vrsta zanimljivih imena i stupnjeva slatkoće: "medena" dinja, kantalupo dinja (prema imenu jedne regije u Španjolskoj), galija, ogen i druge. Neke stižu s obližnjih njiva, neke iz Grčke, Izraela ili Tunisa, a neke čak iz Argentine. Kod novijih sorti oplemenjivači su razvili plodove s ružičastom pulpom.
Mnogi poljoprivrednici koji gaje ove kulture na njivi ili u vrtu ostaju odani starim vrstama, uz koje su odrastali, a dinju, po starom običaju, jedu uz kruh, kao i njihovi preci. Stručnjaci za parfeme su još u antičkom Rimu bili fascinirani svježim mirisom lubenice i dinje i pokušavali ih nekako proizvesti u svojim improviziranim laboratorijima. Taj pothvat je uspio tek Francuzima krajem dvadesetog stoljeća, pa sad postoje čitave serije parfema i kozmetike koje mirišu na bostan.
Oba ploda sadrže oko 90 posto vode tako da predstavljaju laku i osvježavajuću hranu za ljeto, a zbog minimalne kalorijske vrijednosti pogodni su i za dijetu. Uspješno čiste bubrege od višegodišnjih naslaga, pomažu izbacivanje pijeska, viška soli i nagomilane vode, reguliraju floru crijeva, ali oslobađaju i zglobove od nepotrebnog sadržaja, čime indirektno poboljšavaju stanje kičme i povoljno djeluju na otpornost organizma. Proljepšavaju ten i osiguravaju mirisan dah, treba ih jesti kad god je moguće, što nije teško, jer ih svi vole.
Postoji samo jedan problem: koliko god dobro podnosile transport, dinja i lubenica su vrlo kvarljive i osjetljive kad se načnu, to jest rasijeku i otvore. Zato ih treba pojesti što prije, a najbolje odmah čim se donesu na stol.
Povezane biljne vrste
Sinonim: dina, melon, pipun, pekun, pepun, milum | Engleski naziv: Melon | Latinski naziv: Cucumis melo L.
Dinja je jednogodišnja biljka koja se ubraja u porodicu Cucurbitaceae te bi se stoga trebala smatrati povrćem. Međutim, mnogi smatraju da je dinja voće. Cvate na početku ljeta, a... Više [+]Tagovi
Autorica