Tko je ubio tržnice i jesmo li si sami krivi?

Već i prije ulaska u Europsku Uniju, na hrvatsko tržište nagrnuli su veliki inozemni trgovački lanci i Hrvati su prihvatili zapadni trend nabavke špeceraja jednom tjedno, najčešće vikendom. Ova pojava uzrokovala je val zatvaranja malih kvartovskih trgovina u kojima se gradsko stanovništvo do tada opskrbljivalo osnovnim potrepštinama.

U odnosu na ostale maloprodajne oblike trgovanja, moderni trgovački centri privukli su mlađe kupce iznimno širokim asortimanom proizvoda, velikim prodajnim površinama, ekonomijom obujma, zabavnim sadržajem za cijelu obitelj, besplatnim i prostranim parkingom, autopraonicama i sl. Jednostavno rečeno sve potrebno našli su na jednom mjestu (one-stop shopping).

Tržnice tako danas posjećuju najviše umirovljenici.

Gdje nestaju ljudi s tržnica?

S izgradnjom trgovačkih centara promijenile su se navike. U novom dobu obitelji voće, povrće i mliječne proizvode kupuju u velikim trgovačkim centrima. A znamo, oni se većim dijelom opskrbljuju uvoznim voćem i povrćem (Španjolska, Grčka, Turska, Albanija...), pa čak i mesom (Danska, Njemačka, Nizozemska ...).

Danas volimo naglašavati velike i pametne pojmove i strategije razvoja. Volimo plaćati eksperte da propisuju politike i smjernice za poljoprivredu, a neke od omiljenih krilatica političara današnjice za spas naše poljoprivredne proizvodnje su: lokalno i domaće, direktna prodaja i kratki lanci opskrbe. I sve bi to bilo u redu, da mi već u prošlosti nismo imali najbolje od najboljeg: domaće kumice koje su na obližnjim tržnicama tržile vlastite proizvode domaćim ljudima. A, sada ne nestaju samo kumice, nego i prodaja na tržnicama.

Posljednje kumice

Rijetko se već mogu sresti prave kumice u prodaji. One ženice rumenih obraza od ranojutarnjeg rada ili one iscrpljene bakice u crnini, ali za čijih ste par proizvoda na tezgi znali garantirano da su njihovih ruku djelo.

Jednoj sam takvoj snažnoj i žilavoj ženici Marici posljednji put dojila kravu dok je ona bila na zasluženim fizikalnim terapijama prije nekih 10-ak godina. Svaki tjedan skoro cijelog svojeg odraslog života ona je pripremala sireve, vrhnje i mlijeko da bi u subotu ujutro vlakom nosila proizvode na zagrebački Dolac. Nažalost, ona nije više među nama, ali njena priča je kao i priče o desecima onih kumica koje su prije 100-njak godina kolima ili čak pješice sa zagorske strane Medvednica nosile svoje proizvode na zagrebačke placeve. Ta je generacija nestala, žive još u pričama potomaka, ali nije baš da o njima i njihovom radu uče djecu u školi. Ne, tamo je važnija digitalna i financijska pismenost, politička korektnost i prezentacijske vještine, diplomacija i dr.

Nedavno u jednom zagorskom gradiću nakon dugo vremena susrela sam jednu od zadnjih pravih kumica. Sitna baka u crnini, a crnom maramom na glavi, sjedi na hladnoći na kutiji pred lokalnom trgovinom. Netko bi mislio da prosi jer ona nema svoj štand, samo gajbe na koje je naslonila malo svježeg sira, vrhnja, mlijeka, par prgica te vrećicu oraha. Hrani sama dvije krave. I ona je slika hrvatske proizvodnje hrane.

Nestat će uskoro i posljednja kumica, a ostat će nam samo onaj spomenik kumici Barici na glavnom zagrebačkom placu.

Tko ih još posjećuje

Prodaja poljoprivrednih proizvoda na tržnicama opada, osim u doba tik pred blagdane ili tijekom nekih posebnih sajmenih dana. Šibenska tržnica fotografirana usred ljetne sezone ili zagrebački Dolac fotografiran u siječanjsko subotnje jutro poluprazne su i slabo posjećene lokacije. Dolaze većinom ljudi iz bliže okolice, osobe starijih generacija koji su još davno stekle navadu subotnjeg kupovanja na placu. Dolaze osviještene mame s malom djecom jer imaju vremena za traženje svježeg i domaćeg te još ulažu dodatni napor za pronalazak najkvalitetnijeg proizvoda za svoju obitelj. Većina zaposlenih ne raspolaže takvim vremenskim luksuzom.

S pulske tržnice prolaznici komentiraju da ne bi niti njih više bilo da nije penzionera koji još dolaze u kupovinu, piše Glas Istre. Sa zagrebačkog Kvatrića Indeks izvještava o punim štandovima, ali samo pred Blagdane. I 2016. godine Dubrovački Dnevnik piše o promjenama na Gruškoj tržnici gdje starija gospođa koju komentira da dolaze stariji koji imaju vremena i žive blizu. Oni dolaze pješice, ne svaki dan. Komentira, dodatno, da bi izgradnja više parking mjesta možda pomogla. Novinari Jutarnjeg lista posjetili su ribarnicu na Dolcu pred Uskrs 2023. godine gdje prodavačica komentira da ljudi sve manje kupuju svježu ribu te da Dolac već godinama umire jer niti ima dovoljno parkinga, niti se ljudi više hrane kao prije. Nekima su i cijene previsoke.

No, najveći problem vidi u promjeni prehrane današnjih obitelji jer se jede na brzinu, nema se vremena kuhati, ne gledaju se tradicija i običaji. Dodatno, neki vide problem u radnom vremenu tržnica jer su ljudi na poslu i do podne nitko neće izlaziti s posla da kupi ribu ili svježe povrće. I konfekcija se traži, kažu, pa potrošači traže jednoliki standardizirani proizvod kao ona hrana u ponudi velikih trgovačkih centara.

Veliki je problem nastajao postepeno kako su potrošači gubili povjerenje u "domaći" proizvod koji nude OPG-ovi, a za to smo svi odgovorni. Jer, kad se prvi put na tržnici pojavio OPG koji dio svoje ponude proizvodi, a dio nabavlja s veleprodajnih tržnica, poljoprivredna gospodarstva su izgubila na kredibilitetu i ekskluzivnosti. Danas je čak više onih fizičkih i pravnih osoba koje preprodaju voće i povrće sa zelenih tržnica nego "pravih" poljoprivrednika. Najuočljivija je ovo pojava zimi, kad na Dolcu npr. prevladavaju naranče i banane. Čim smo popustili s isključivim promicanjem lokalno uzgojene hrane, tržnice smo izjednačili s ponudom u trgovačkim centrima. I sada, na svakoj hrvatskoj tržnici manjinu čine poljoprivredni proizvođači, a većinu oni drugi. Potrošač se na kraju mora upitati, zašto da odlazi u centar grada kad istu hranu može nabaviti u shopping centru.

Uloga tržnica

Tržnice i trženje na njima su se kroz povijest stalno mijenjale, ali se prodaja hrane na otvorenom u gradovima održala do današnjih dana. Oni rođeni u prošlom stoljeću možda se još sjećaju tržnica u ondašnjoj državi: dijalekti su se miješali iz svih krajeva u široj okolici, robu su prodavali isti oni koji su je i proizveli, a tržnicama su prevladavali ljudi iz ruralnih sredina. Ovdje su se sklapali poslovi, poznanstva i prijateljstva, te su tržnice prikazivale jedan poseban način života. Danas, život izgleda drugačije i promjene su neminovne, ali u kojem smjeru će ići, na to možda možemo svi utjecati.

Razloge za očevidno propadanje većeg njihovog broja treba tražiti u promjenama životnog stila i užurbanom životnom ritmu, odlasku u nabavku isključivo automobilom, lošoj politici upravljanja tržnicama, nedostatku razvojne vizije o lokalnoj proizvodnji i direktnoj prodaji, pogodovanju krupnom kapitalu prilikom otvaranja trgovačkih centara, inflaciji velikih trgovačkih centara (samo jedne Vodice od cca 8.600 stanovnika imaju njih pet), gubitku identiteta gradskih javnih prostora, propadanju poljoprivredne proizvodnje, odnosno sve manjoj ponudi, pojavi OPG-ova i "OPG-ova" među kojima su isključivi proizvođači i oni koji veći dio svoje ponude nabavljaju od prekupaca.

Kako i kamo dalje?

Promjene su nezaobilazne i mi kao dio globalnog sela ih ne možemo izbjeći. No, možemo njima bar djelomično upravljati. Trenutno se hrvatski poljoprivredni proizvodi s malih OPG-ova prodaju na nekoliko načina. Uspjeh prodaje na kućnom pragu je ograničavajući, a proizvođač koji nije lociran blizu prometne ceste, teško će uspjeti. Istovremeno, javljaju se novi trendovi direktne prodaje lokalno uzgojenog voća i povrća, to su mali pokreti lokalnog karaktera: grupe solidarne razmjene, mali tavanski placevi, male zadružne trgovine, vrtovi u najmu, placevi u hodnicima trgovačkih centara. Osim na spomenute načine, kupovina voća i povrća i drugih prehrambenih proizvoda odvija se i u obliku eko tržnica i online tržnica. Prva samostalna eko tržnica organizirana je u Puli 2013. godine te se danas odvijaju redovito na nekim hrvatskim lokacijama. Eko-Market unutar Westgate shopping centra dobio je podršku Zagrebačke županije i vodstva centra pa se održava jednom mjesečno. I sajam Zeleni Kastav gradi svoju tradiciju.

Ako gradovi i druga lokalna vlast dopuste da tržnice do kraja zamru, nestat će uhodanog kanala direktne prodaje za male poljoprivredne proizvođače te će mali izgubiti jednu priliku da se izravno predstave potrošaču. Gradovi trebaju privući kupce u redovitu nabavku dodatnim sadržajem, događanjima i ponudom na dosadašnje tržnice. Ili je možda budućnost u premještanju u blizinu velikih trgovačkih centara? Treba li nove, isključivo proizvođačke tržnice (farmer's market) uspostaviti na putu do trgovačkih centara? Možda lokalna vlast može uložiti dodatne napore i dogovoriti prenamjenu atraktivnijih lokacija uz ili u trgovačkim centrima, jer iskreno, naši su poljoprivrednici zaslužili kvalitetnije prodajno mjesto od predvorja ili hodnika trgovačkog centra. Domaći proizvođač hrane ne bi trebao zauzimati usputno mjesto u našoj nabavci i našem životu jer ono što je doputovalo s tisućama kilometara udaljene lokacije ne može biti kvalitetnije od hrane koja je do vas putovala manje od sat vremena.

Potaknimo zato vodstvo općina, gradova i županija da oforme nove/stare tržnice za sve nas i dajmo našim proizvođačima mjesto koje im i pripada.