Tko nam sve djecu tjera sa sela?

Mora se priznati da ovo Ministarstvo poljoprivrede i ukupna politika čini više od svih dosadašnjih za motivaciju mladih da se bave poljoprivredom, a time i ostanku života na selu. Međutim, veliki problem je i u nama sama, u ljudima.  U Hrvatskoj tradicionalno naše obitelji demotiviraju svoje članove. Obitelj je stup svega. Ali gotovo u pravilu svaka obitelj motivira svoje kćeri da se školuju za nešto što će ih ostaviti u gradu. Da tako kažem, sole im pamet da trebaju bježati sa sela. Najčešće ih guraju u gimnazije, a posebice medicinske škole. Neće sigurno raditi onda u selima.

Ne znam kako će odsjesti ova moja konstatacija, ali djevojka iz grada da se uda za momka na selu i da ode živjeti na selo je gotovo nemoguća misija. Momak iz grada da se oženi djevojkom sa sela je sasvim izvjesna i česta situacija. A i da žive na selu nije problem. No daleko je izvjesnija situacija da će i oni ipak živjeti u gradu. Mnogo idemo u crkvu, mislimo da smo tradicionalisti, odnosno da je naš ruralni prostor tradicionalan i kršćanskih nazora. I je, ali da žive u gradu, a roditelji su na selu. I dok obitelji imaju želju da im muško dijete ostane na selu, iste te obitelji od malih nogu žensko dijete pripremaju za život u gradu. Ako su u mogućnosti kupit će i stan u gradu da jednoga dana kćer ima gdje živjeti.

Prijevoz i komunikacija 

I što se onda događa kada momak ostane s roditeljima na imanju? Djevojke sa sela bježe već u vrijeme srednjoškolskog obrazovanja i ne vraćaju se. A djevojke iz grada ne žele za momke na selu bez obzira kakve automobile oni vozili, koliko novaca imali, kakve velike kuće posjedovali i slično. I onda nam se događa veliki problem - ogroman broj starih momaka na našim selima. Donekle velika sela u blizini gradova još prolaze. Ali problem je što je nepopularno živjeti u mjestu pored grada ako možeš u gradu. Još je na drugim područjima hrvatskog ruralnog prostora izraženija podrška obitelji za odlaskom. Imam osjećaj da u Dalmaciji, Zagorju, Lici obitelji kao da navijaju i sav trud ulažu upravo da im djeca odu sa svojih ognjišta. Ipak sam u Slavoniji nailazio na veći entuzijazam kod stvaranja obiteljskih gospodarstava i nastojanja da ostanu na selu.

Teško se oduprijeti doduše zovu zapada. U Njemačkoj ipak kao traktorista možete jako puno novaca zaraditi, a uvijek će se uz oca i mater naći netko tko će pomoći doma poorati, posijati i na kraju požnjeti za vrijeme dok ste na takozvanom privremenom radu u Njemačkoj.  Ima još i puno drugih problema. Često nailazimo i na situacije bacanja državnog novca jer političari misle da im to donosi političke poene. Zbog kružnih tokova, obnovljenih seoskih domova kultura se ne ostaje na selu. Ne pomaže ni kad se silom pokušava omogućiti opstanak školske zgrade s jednim učenikom. Pa nije li bolje da mlada obitelj zna da će im svako dijete država odvesti na nastavu u obližnju veću školu i vratiti nazad? Da svako malo imaju prijevoz do većeg mjesta i da ih to jednako košta kao da putuju od Trešnjevke do Zrinjevca. I da je uvijek jasno da će svako dijete otići u srednju školu i svaki dan se vratiti nazad, a da to jednako košta kao da su iz Novog Zagreba išli u neku gimnaziju na drugom kraju grada? Prijevoz i komunikacija. Ne smije se osjetiti da živiš u malom mjestu.

A u Hrvatskoj ni jedno selo od većeg mjesta gdje postoje škole, bolnica i slično nije udaljeno više od 50 kilometara. Primjerice, od sela Bizovca do Osijeka, ili od Laslova do Osijeka u školu se stigne za 20 minuta. Od jednog kraja Zagreba do drugog kraja i do 45 minuta. Ali u Zagrebu se vozite za desetak kuna i stalno i svaki čas, a od Osijeka do Bizovca za dvostruko više i vrlo rijetko hvatate prijevoz. Srediti te prometne veze i cijene ipak je jeftinije nego održavati u svakom selu školu za dvoje djece ili imati doktora baš u svakom selu. Dovoljno je znati da brzo do liječnika stižete u svako doba dana i noći. Dakle, komunikacije su veliki problem. I ono što smo rekli, za kružni tok ćemo naći sredstva, naći ćemo i agenciju koja će praviti program i kandidirati ga. Ali naći sredstava za pokretanje tvrtke koja će organizirati poljoprivrednike, to nećemo nikada. U svakoj općini imamo nekakvo komunalno poduzeće. I ono posjeduje i održava jedan traktor, neki prastari bager i neki kamiončić za odvoženje otpada, a što je najgore kupit će se i neki novi stroj koji neće iskoristiti ni dva posto svoga kapaciteta.

Nepotrebna nabavka mehanizacije 

Pa zar ne bi bilo bolje i jeftinije da općine plate jednom poljoprivredniku da održava raslinje uz puteve svojom mehanizacijom, da se isto tako plati nekom od poljoprivrednika da s nekim teleskopskim utovarivačem ili traktorom s prednjim utovarivačem i svojom traktorskom prikolicom odvozi otpad? Svako selo ima dovoljno poljoprivrednika za takve zahvate. Dakle, svako selo ima potrebnu mehanizaciju i nema potrebe da političari novcem žitelja sela kupuju još dodatni stroj. I neka zarade domaći. Ali ne, mi kupujemo i održavamo mehanizaciju u komunalne svrhe da bi dvoje ljudi iz sela imalo nekakav posao. Ajde još ako je iz sela. Ali vrlo često znaju na nekim poslovima raditi i oni koji nisu iz toga sela ili općine. Već nakon posla odlaze u grad gdje žive.

Nije se još nitko pozabavio brojanjem koliko je u pravnim, financijskim i drugim odjelima općina zaposleno osoba izvan sela. Ima ih jako mnogo. Zajedničkim novcem u općini se plaća osoba koja živi u gradu. Ili domar u školi na selu živi u obližnjem gradu i dobiva za troškove prijevoza. Kao da u tom selu nitko ne zna obavljati poslove koje radi jedan domar. 

Dobro je i popularno izvlačiti se uvijek na politiku. Pa ona je kriva za odlazak sa sela i iz Hrvatske. Ali još više i mi sami, obitelj, crkva, zajednica činimo sve da nitko od naših ne ostane na selu. Nekako i štrudla u podstanarskom stanu u gradu bolje miriši od one u našem domu na selu. Za odlazak sa sela definitivno nije kriva samo politika, već je mnogo grešaka i u nama samima. A uostalom i svi mi smo ta politika.