Trebaju li poljoprivredne potpore rasti sukladno inflaciji?

Prije par tjedana mi je čitatelj na Agroklubu dao komentar koji me malo zamislio jer sam o istom prije par godina razmišljao kad je krenula divljati inflacija. Naime, tada su porasli troškovi i cijene poljoprivrednih proizvoda, a jedinični iznosi potpora ostali su isti kao i godinama prije. Odnosno smanjili su se u postotnom udjelu gledajući troškove.

S obzirom da su potpore zapravo uglavnom kompenzacije za ograničenja koja se nameću poljoprivrednicima, mislim da je bitno da se i šira javnost o tome informira. Porezni obveznici moraju razumjeti da se seljacima ne poklanjanju potpore, nego da ih se kompenzira kada se drže određenih proizvodnih pravila koja ih koštaju, a korisna su za klimu i okoliš. I zato je korektno da dobiju potporu odnosno obeštećenje, kompenzaciju. Uzmimo npr. ograničenje korištenja dušika po hektaru koje ograničava prinos kultura, a time i prihode/profit poljoprivrednika.

Druga tema je ograničenje korištenja GMO sjemena. Iako podržavam odgovornu i održivu EU poljoprivrednu politiku koja uključuje smanjivanje korištenja gnojiva i zaštitnih sredstava, ključno pitanje je je li nakon svih ograničenja EU (pa i HR) proizvod konkurentan onome poljoprivrednika iz Brazila koji imaju puno manja proizvodna ograničenja? Nije, i zato u EU postoje poljoprivredne potpore da se ta konkurentska prednost Brazilaca anulira. One su sastavni dio poslovnog modela EU poljoprivrede, bez njih ona ne bi mogla funkcionirati, odnosno biti tržišno konkurentna i opstati. Barem dok su u nju protkani ciljevi održivosti i zaštite okoliša.

Iznosi poticaja bez promjene 

Da se vratim na temu, komentar je bio na Priču o ministarskim plaćama, a glasio je: “Što je sa poticajima? Hoće biti 2% povećanja?“. Komentar je vrlo legitiman, i ova priča pokušat će dati odgovor na pitanje trebaju li se poticaji na neki način indeksirati ovisno o inflaciji.  

Za podatke vezano uz inflaciju, koristit ću primarno period 2014-2024. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, inflacija je iznosila ukupno 27,8%, od čega je većina generirana u razdoblju 2021.-2023.

Isto tako, sigurno možemo reći da se u periodu 2014.-2022. jedinični iznosi poticaja (po hektaru, po grlu...) usprkos inflaciji uglavnom nisu mijenjali. Pišem "uglavnom“ jer su se zbog konvergencije prava na plaćanja i veličine omotnica ponekad i mijenjali, ali te promjene nisu bile vezane za inflaciju ili porast troškova poljoprivrednika. Dakle, s jedne strane imamo dvoznamenkastu inflaciju, a s druge sgodinama iste jedinične iznose poljoprivrednih potpora.

Idemo sad na potpore. Htio bih da razumijemo kako porast troškova u poljoprivredi utječe na pojedinu Intervenciju. Za njihovu analizu ću koristiti aktualni sustav potpora iz 2023. godine. Podijeliti ću analizu u dva dijela: značajnije (osnovne) potpore i one usmjerene određenim sektorima ili prioritetnim ciljevima. Odlučit ću se primarno za analizu onih Intervencija koje su jasno povezive kao kompenzacija za neku vrstu ograničenja koja poljoprivrednik ima – bilo regulativna ili zemljišna (npr. brdsko planinska područja). 

Potpore iziskuju brojne obveze i troškove

Značajnije kategorije potpora (po visini iznosa potpore) su:

Intervencija 21: Osnovna plaćanja i Intervencija 31: Eko sheme: Kako bi dobio ove potpore poljoprivrednik treba ispuniti set obveza poput raznolikosti usjeva, ograničenja na primjenu dušika, sve češća i veća ograničavanja zaštitnih sredstava, udio leguminoza od 20% itd. Jasno je da većina tih operacija zahtijeva određene troškove, a neki od tih troškova rastu s porastom cijena rada, energije i strojeva. Npr. dodatne sjetve leguminoza donose dodatne troškove poljoprivrednicima koji nisu nužno kompenzirane direktnim koristima dodatnih usjeva na istoj površini. Pošteno bi bilo kada ovi troškovi rastu, da raste i jedinična vrijednost potpore za Intervenciju 21 i 31 (na linku više informacija gdje se jasno vidi namjera zakonodavca da se potpore dodjeljuju za ispunjene obveze koje uključuju i kompenzaciju za troškove koje te obveze stvaraju).

Od manje bitnih potpora, gledajući prije svega po ukupnim raspoloživim iznosima, izdvojio bih neke gdje se najjasnije može povezati porast troškova cijena rada, goriva i strojeva s porastom troškova zadovoljavanja pravila kako bi bili sukladni pravu na potpore:

Intervencija 70.01.03. Mehaničko uništavanje korova unutar redova višegodišnjih nasada: Namjera joj je poticanje voćara i maslinara da koriste manje herbicida što onda pozitivno djeluje na okoliš. Alternativa korištenju herbicida je mjera mehaničkog uništavanja korova koja se u voćnjacima uglavnom provodi korištenjem traktora s unutarrednom drljačom ili frezom. Možete to naravno raditi i motikom, Agenciju nije briga kako to radite dok god nema korova između stabala. Ako preskočim entuzijaste s motikom, trošak te operacije sastoji se od sati rada traktora i priključka, goriva i sata rada radnika, a sama agrotehnička operacija se provodi više puta godišnje.

Gledajući prošlih 5 godina cijene strojeva, goriva i rada narasle su minimalno 30%. Moj zaključak je da je ovo intervencija koja ima realnu podlogu da bude indeksirana svake godine kako bi pratila poraste (ili padove, zašto ne?) troškova provođenja agrotehničkih operacija.

70.04. Ekološki uzgoj - skupina usjeva višegodišnji nasadi: Namjera ove intervencije je smanjenje korištenja konvencionalnih gnojiva i zaštitnih sredstava, čime se čuva okoliš. Za ostvarenje ove mjere poljoprivrednici voćari bi trebali trošiti ekološka peletirana gnojiva i stajnjak. Radi se o skupljim gnojivima, a posebice kod stajnjaka značajan je i utjecaj troškova razbacivanja (za što su opet potrebni strojevi, ljudi i gorivo). Dodatno se u ekološkoj proizvodnji pojačano koristi obrada tla za uklanjanje korova što naravno opet košta. I ovdje je slična priča kao kod Intervencije 70.01.03, ima logike da se jedinični iznosi poticaja po hektaru indeksiraju po nekom inflacijskom ključu.

Osim gore navedenih, vidi se da u sličnu kategoriju pripadaju i Intervencija 70.04, 70.07, 70.08, 71.01 itd. Sve skupa gledajući, vidljivo je da većina potpora ima osnovu biti indeksirana s porastom troškova operacija. Kako je rekao gost-komentator: barem 2 %“.

Isto tako, treba reći i da neke potpore nemaju puno osnova za indeksaciju zbog porasta troškova npr. Intervencije 30.01 Dodatna potpora dohotku za mlade poljoprivrednike ili 32.0X proizvodno vezana plaćanja.

U ovoj priči dodao bih nešto i o porastu količine administracije i obvezne edukacije što je u konačnici neplaćeno radno vrijeme poljoprivrednika. I to u konačnici košta i to ne samo duševnih boli. Ako je svima u zadnjih 5 godina rasla satnica, rasla je i seljaku. Još je to izraženije jer svake godine troši sve više sati na administraciju i edukaciju, onda je logično zapitati se zahtijeva li to na neki način korekciju i potpora zbog porasta sati koje poljoprivrednici troše na administraciju? Ili se podrazumijeva da poljoprivrednik treba pokloniti to svoje vrijeme koliko god administracija to poželi kao redovni trošak posla? Ako država nameće pravila koja mu troše sve više i više vremena, a to vrijeme je na tržištu sve skuplje i skuplje – zašto bi to platio samo seljak kada koristi od održive poljoprivrede ima cijeli društveni sustav?

Prekompliciran sustav 

Da se vratimo u stvarnost, jasno je da Ministarstvo ne može za Intervencije svake godine mijenjati pravila igre. I ovako je sustav prekompliciran i trebat će godine da novi sustav “sjedne”. Isto tako je jasno da je inflacija problem koji rijetko ima proboje preko +5% kao u periodu 2022.-2023. i da do sada ovakvi mehanizmi nisu bili potrebni jer je uglavnom bila 1-2-3 % godišnje. Treba biti pošten i reći da je zadnjih par godina bilo i interventnih mjera za većinu poljoprivrednih sektora zbog porasta troškova energenata ili gnojiva, ali isto tako treba biti pošten i reći da su neke bile više populističke nego što su imale značaj u vidu isplaćenih iznosa.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

Bez obzira na povrat u stvarnost, cilj ove priče je bio pokazati da postoji relacija između realnih troškova koje poljoprivrednici imaju kod provođenja obveza iz određenih Intervencija i porasta troškova proizvodnje. Možemo je zvati i inflacija, mada nerado koristim taj termin jer je porast cijena i troškova strojeva, goriva i rada u poljoprivredi sigurno viša nego inflacija koju mjeri DZS.

O koliko se tu zapravo novca radi? Kad bi pokušao kvantificirati o kojem se iznosu radi, a ako bi koristio sustav indeksiranja prema DZS podacima o inflaciji – 5% inflacije godišnje na isplaćene proizvodne potpore od cca 600 milijuna EUR iznosi oko 30 milijuna EUR godišnje. Nije mali novac za napaćenog hrvatskog poljoprivrednika.