Vjerni čuvar kuće i imanja: Koja je uloga psa u životu poljoprivrednika?

Donedavno je važio podatak da je pas prišao ljudskoj zajednici prije oko 6.000 godina, međutim, Jared Diamond u planetarno poznatoj knjizi "Mikrobi, puške i čelik" upućuje da se to dogodilo prije oko 12.000 godina u Aziji. Od podvrste vuka, postao je jedna od najomiljenijih i najbrojnijih životinja na svijetu.

Danas uz ljude živi oko 40 milijuna pasa i preko 800 službeno registriranih različitih pasmina, od onih koje mogu stati u torbu do onih koje napadaju medvjede i lavove.

Vodič, ovčar i pomoćnik

Nekadašnjim poljoprivrednicima služio je kao vodič, ovčar, pomoć u lovu i vjerni čuvar imanja, stoke, kuće, koji životom brani sve što mu ljudska obitelj povjeri na čuvanje. Kad su ljudi izmislili poljoprivredu, čime je doslovno započela civilizacija (znači, od onog trenutka kad je poljoprivredno domaćinstvo moglo proizvesti više hrane nego što može pojesti za taj dan), pas je već bio tu, uz ljude. Kao štene, bivao je ljubimac.

Kako je rastao, tako je preuzimao neku od važnih funkcija. Izgleda razumljivo da su nekadašnji poljoprivrednici više cijenili velike, snažne pasmine pasa, koji ulijevaju strah izgledom i veličinom zuba i trebaju samo zalajati pa da lopov ili napadač ustukne, čuvaju ovce i krave, vuku sanjke na dalekom sjeveru i uopće s velikom odgovornošću obavljaju sve zadatke u ozbiljnom kućanstvu. Ako osjeti opasnost, s obzirom da odlično čuje, dobro vidi i doslovno "misli" nosom, pas će lajati i cijelu noć, sve dok ljudi ne reagiraju i ne dođu vidjeti što se događa.

Današnji poljoprivrednici ako kupuju psa "s papirima", gledaju da to bude šarplaninac, njemački ovčar, stafford, cane corso ili neka slična pasmina, a ako dvorište i ostalo čuva "panonski hovawart" (avlijaner), i on treba biti velik i snažan. Uz ove velike, obično se provuče i neki minijaturni "taksika", mješanac s jazavičarskim precima, jednako srčani čuvar. 

Vodič duša na "onaj svijet"

Kroz tisuće godina zajedničkog života i iskušenja, ljudi nisu mogli ne primijetiti inteligenciju i sposobnosti psa. "Samo što ne progovori!", često će reći oduševljeni vlasnik. U starim religijama je visoko cijenjena životinja, toliko da, prema zapažanjima etnologa, ima doslovno svoj kult s praznicima i gozbama. Vodič je duša na "onaj svijet" i zato jednako dobro vidi i ono što je ljudskom oku nevidljivo.

Sposoban je izboriti se s raznim zlim silama pod jedinim uvjetom, da kao štene nije udaran metlom niti vratima. Pseći dah rastjeruje zle duhove koji mogu naškoditi novorođenčetu i porodilji. U srednjovjekovnoj Engleskoj jedina životinja koja je smjela ući u crkvu bio je ovčarski pas. U zakoniku srednjovjekovne Bosne spominje se da onaj tko bi ubio "psa tornoga" treba vlasniku dati gomilu žita u visini ubijene životinje - i još da posti trideset blagdana "radi iskupljenja duše svoje".

Pas - pastir

Seljaci su nekad iz poštovanja psa nazivali "pastirom", kao da bi samo izgovaranje njegovog imena moglo privući neku nesreću na stoku i bojali se psećeg zavijanja, koje opet po vjerovanju, sluti na smrt. Nahraniti, a naročito napojiti ga, smatralo se vrlo pohvalnim postupkom, korisnim "za dušu".  

S druge strane, još od drevnog Egipta ima status "nečiste" (tajanstvene) životinje. Razlog za ovakvo vjerovanje bila je nema sumnje bjesnoća, koja je u shvaćanju ondašnjih ljudi predstavljala kaznu bogova. Nazvati nekoga "psetom" ili "pasjim sinom" jedna je od prvih uvreda zabilježenih u povijesti susjednih nam Srba, a Veselin Čajkanović svjedoči da je i u 20. stoljeću ovakvo obraćanje bilo uvod u oružani sukob s mogućnošću krvne osvete. Ista uvreda u ženskom rodu, osigurava neprijateljstvo do groba.

U doba velikog progona vještica na sudu se često nalazio pas optužen za vračanje, posebno crni, a kazna je mogla biti samo jedna - smrtna. Iako je pronađeno cjepivo protiv bjesnoće i vjerni čuvar čovjekovog života, mira i imovine oslobođen svih optužbi, i danas ima starijih koji ne vole da djeca budu blizu psa niti da se zbog bolesti ljubimca zove veterinar. "To je ker", kažu, a ponekad dodaju "na psu rana, na psu i zarasla", što dokazuje da su ljudi vjerovali u veliku otpornost ovih životinja i sposobnost oporavka od bolesti ili ozljede.