Razgovor vodio: Zoran Rajn

Intervju s Ivanom Šulogom, najvećim europskim proizvođačem egzotičnog voća i povrća o ekonomskom programu za pomoć manje razvijenim područjima u Hrvatskoj pokrenutom u suradnji s Centrom za društvene inovacije i održivi razvoj (CEDIOR), Međunarodnim centrom za crowdfunding (ICFC) i međunarodnom crowdfunding platformom Bona Fides Invest.

Najveći ste europski proizvođač egzotičnog voća i povrća. Što vas je inspiriralo da uzgajate ove jedinstvene kulture u Hrvatskoj?

Moja je ideja bila biti potpuno drugačiji od drugih. Naravno, to nije lako. Slučajno je u novinama objavljen članak o kiwanu s naslovom: „Kiwano, egzotično voće koje se može uzgajati u Hrvatskoj“, i sve je bilo spremno za avanturu mog života.

Nabrojite neke od egzotičnih vrsta voća i povrća koje uzgajate na svom gospodarstvu. Što ih čini pogodnima za klimu i tlo Vaše regije?

To mi je često postavljano pitanje i jedno od najtežih, jer više ne mogu nabrojati sve što uzgajamo. Kiwano, lulo, babaco, pitahaya, feijoa, yuzu, yacon, java banana, finger limeta i asimina nisu likovi iz crtanih filmova, već voće i povrće koje uzgajamo u Donjoj Bistri, u zaleđu Zagreba. Biljke koje potječu iz drugih klimata su otpornije na bolesti te insekte. Zapravo, iz nekih od tih biljaka pravimo insekticide. Nisam siguran zašto su plodovi egzotičnih biljaka uzgojenih u Hrvatskoj bolji od onih iz njihovih izvornih, egzotičnih zemalja. Pretpostavljam da je razlog to što u njihovom ciklusu rasta u Hrvatskoj klima nije postojana. Nakon proljeća slijede ekstremne temperature tijekom kojih se biljka ne može prilagoditi, a potom dolazi šok hlađenja u jesen. Tada biljka osjeća potrebu da brzo proizvede jake snažne plodove. Ako ih je proizvela, možda neće biti dovoljno otporni da očuvaju sjeme za sljedeću generaciju. Stoga biljka proizvodi enzime ili signale koji omogućuju da se kora ploda očvrsne, čuvajući tako sjemenke i sprječavajući propadanje ploda. Upravo to čini da naši plodovi duže traju i da su superiorniji u odnosu na plodove koji dolaze iz dalekih egzotičnih regija.

Koja Vam je egzotična kultura najdraža?

Najviše sam emotivno vezan za kiwano, koji nam je zahvaljujući gore opisanom ciklusu omogućio da se probijemo na EU tržište s visokokvalitetnim proizvodima. Upravo ta prepoznatljivost na tržištu potaknula je potražnju da proizvodimo i druge kulture. Iskoristili smo tu priliku i proširili asortiman, postavši jedina kompanija takvog kalibra u EU. Rizik koji smo prethodno preuzeli omogućio nam je da se razvijamo s novim, raritetnim kulturama. Upravo te kulture nude priliku za monopol, ali ne samo na EU tržištu, već i na svjetskom. Za određene kulture, poput yuzu naranče, zbog povoljnije klime u odnosu na njihov izvorni habitat, plasiramo se na tržište ranije. No, najvažnije je to što su naši proizvodi nutritivno kvalitetniji i superiorniji. Tržište traži upravo takve jedinstvene proizvode. Moramo iskoristiti tu poziciju dok je drugi ne prepoznaju i intenzivirati proizvodnju. Iako smo ozbiljni akteri na svjetskom tržištu, zastupljeni smo u vrlo malom postotku, te tržišna potražnja nikada neće biti potpuno zadovoljena.

Kako se potražnja za egzotičnim voćem i povrćem promijenila u Hrvatskoj tijekom godina? Postaje li više ljudi zainteresirano za uključivanje ovih proizvoda u svoju prehranu?

Upravo tu vidim našu novu priliku. S obzirom na to da sve više ljudi traži zdraviju i kvalitetniju prehranu, imamo šansu ostvariti direktan izvoz s minimalnim CO2 otiskom naših plodova. U budućnosti će ovaj faktor postati važniji čak i od eko-proizvodnje. Naše biljke su otporne na bolesti i napade insekata, što ih čini idealnima za ekološku proizvodnju. Korištenjem inovativnih, ali jednostavnih tehnologija, smanjujemo CO2 otisak, čineći ga čak i negativnim. Kroz naš rad tijekom posljednjih 25 godina, primjećujemo kontinuirane pomake među farmerima i potrošačima u Hrvatskoj u prihvaćanju ovih kultura.

Kako se potražnja za egzotičnim voćem i povrćem promijenila tijekom godina u Europi i kakva su vaša razmišljanja o budućnosti ovog tržišta?

Tržište svakodnevno traži nove proizvode i usluge. Oni koji su inovativni i hrabri za novi iskorak mogu očekivati svijetlu budućnost. EU zemlje s kolonijalnom prošlošću su već upoznate s egzotičnim proizvodima. Naime, takve plodove uvoze već stoljećima iz dalekih zemalja, pa je njihovo stanovništvo veoma dobro upoznato s njima. Međutim, zemlje s kolonijalnom prošlošću čine samo mali dio ukupne populacije EU. Upravo iz tih zemalja počinje širenje interesa za egzotične proizvode među ostatkom država EU. Zahvaljujući novim tehnologijama i pristupu informacijama, potražnja za novim, zdravijim okusima raste eksponencijalno, a taj trend će se nastaviti ubrzano. Drugi važan aspekt je promjena klime; ono što je nekad raslo u dalekim krajevima, uskoro bi moglo rasti ovdje kao da je autohtono.

Koje su ključne prednosti konzumiranja egzotičnog voća i povrća u usporedbi s uobičajenim vrstama?

Novo voće donosi nove okuse, a s obzirom na to da ljudi sve više teže raznolikoj i zdravoj prehrani, ti okusi postaju sve traženiji. Ne samo da su okusi bogatiji, već su neki plodovi prave "vitaminske bombe", iznimno bogate nutrijentima. Zbog tog bogatstva, iako su ukusni, nakon konzumiranja nekoliko plodova osjetit ćete sitost. Na primjer, možemo pojesti 5-6 kila lubenice bez problema, ali s voćem poput passion fruita ili indijanske banane to jednostavno nije moguće. Svaka vrsta voća ima svoj jedinstveni skup nutrijenata. Na primjer, prirodni jod se nalazi samo u feijoi, dok kiwano sadrži oleinsku kiselinu. Indijanska banana je toliko bogata nutrijentima i antioksidantima da potiče vaš organizam da sam proizvodi antioksidante.

Hrvatska je poznata po svojim raznovrsnim kulinarskim tradicijama. Kako vidite doprinos egzotičnog voća i povrća kulinarskom pejzažu Vaše regije?

Da, tradicionalna jela će se obogatiti novim okusima, a pojavit će se i nova jela koja će postati popularna, poput kremšnite od batata, za koju većina Hrvata danas zna. No, vrhunski kuhari s takvim bogatstvom izbora stvaraju inovativna jela, od kojih će mnoga uskoro postati dobro poznata i široko prihvaćena. Budući da su ove namirnice dostupne svima, a ne samo profesionalnim kuharima, cijeli proces inovacija u gastronomiji se ubrzava.

Možete li opisati put od farme do stola za Vaše egzotične proizvode? Na koji način osiguravate da voće i povrće dođe do potrošača u optimalnom stanju?

Da, postavili ste dobro pitanje i to je jedan od glavnih argumenata zašto smo se odlučili za ovaj posao. Naša najveća konkurencija dolazi iz dalekih krajeva svijeta: Azije, Afrike, Južne i čak Sjeverne Amerike. Ako uzmemo u obzir veličinu tih kontinenata, Hrvatska je poput zrna pijeska. No, naša prednost leži u blizini ključnih tržišta poput Nizozemske, Belgije, Irske, Italije, Njemačke, Austrije i Velike Britanije, gdje naša roba može stići za svega 17 sati. Za usporedbu, transport iz nekih egzotičnih destinacija traje znatno duže i košta mnogo više - čak 3-4 dolara po kilogramu samo za transport. Mi možemo prodavati naše proizvode po toj cijeni i još uvijek ostvariti značajnu zaradu. Moj pristup je sličan onome u autoindustriji, samo što se primjenjuje u poljoprivredi. Na primjer, Japanci, Korejci i drugi shvatili su da ako nemaju pogone u EU, SAD-u ili Australiji, neće biti konkurentni. To je vrlo jednostavno.

Iako imamo priliku postati vodeći igrač na tržištu, suočavamo se s izazovima poput nedostatka resursa i ne tako razvijene agronomije u zemlji. Hrvatska bi trebala prepoznati potencijal ove industrije i staviti je ispred turizma, koji na duže staze možda neće biti održiv, pogotovo s promjenama klime i novim turističkim destinacijama koje će postati atraktivne.

Konkurencija raste, ali mnogi lokalni proizvođači ne razumiju globalno tržište i njegove dinamike. Misle da proizvode moraju prodati odmah, često smanjujući cijenu, što na kraju šteti industriji. Naša regija ima izvrsne uvjete za proizvodnju, ali bez koordinirane strategije, neki proizvodi, poput tikve i batata, mogli bi nestati.

Naš primjer jasno pokazuje da prava konkurencija zapravo ne postoji i da tržište neprestano traži nove proizvođače iz različitih regija. Lokalni proizvođači moraju shvatiti da ne treba sve prodavati unutar domaćeg tržišta, jer takav pristup može biti ozbiljna strateška pogreška.

Možete li opisati neke od održivih i ekološki prihvatljivih praksi koje primjenjujete na svojoj plantaži kako biste osigurali dugoročno zdravlje svojih nasada i okoliša?

Nisu nužno potrebni zahtjevni uvjeti, jer naše biljke nisu podložne napadima koji bi mogli devastirati proizvodnju. Ono što primjenjujemo je kombiniranje više kultura na jednoj proizvodnoj površini. Za ovakav pristup nas je motivirala činjenica da ove biljke ne zahtijevaju intenzivnu brigu kao neke druge nama poznate kulture poput vinove loze, jabuke, masline ili rajčice, koje traže neprestane intervencije. U našem slučaju, glavna briga je košenje trave. Kroz zasad s biljkama koje intenzivno troše CO2, naše površine postaju čistači tla i zraka. Ovo su kulture koje ostavljamo budućim naraštajima. No, moramo biti realni i reći da te biljke same po sebi nisu dovoljne za prehranu cijele populacije zemlje. I dalje su nam potrebne žitarice poput pšenice i kukuruza. No, ako možemo više zaraditi na specifičnim kulturama, zašto ne bismo ulagali u njih, a osnovne namirnice kupovali?

Riječ je o razumijevanju mikro i makro lokacija. Hrvatska ima potencijal postati jedinstvena i naprednija od svojih susjeda. No, to zahtijeva viziju, hrabrost i mudrost od naših vođa. Ako sam ja kao student bez značajnih sredstava mogao postići uspjeh, zamislite što bi se moglo postići pametnim upravljanjem i povlačenjem sredstava iz EU fondova kroz inovativne projekte. Ali za takav pothvat potrebna je radikalna transformacija i brza implementacija, tako da druge zemlje u regiji ne bi mogle pratiti naš tempo. Kada se konsolidiraju, morat će doći do nas po znanje i tehnologiju.

Možete li podijeliti svoje misli o budućnosti održive poljoprivrede i kako se Vaš posao uklapa u tu viziju?

Jedina opcija je održiva poljoprivreda. Poljoprivreda koju poznamo jedan je od najvećih zagađivača i kao takva nije održiva. Naš model je od samih početaka išao u tom smjeru. Naravno, tada nije postojao izraz održiva poljoprivreda. Ja nisam htio da moja obitelj bude rob toga posla i da se stalno negdje kasni; sadnjom, tretiranjem, itd. Ako nešto ne obaviš na vrijeme, zakasniš, imaš velike probleme ili si izgubio urod u cijelosti. Tako smo uštedjeli znatna sredstva na pripravke, puno vremena i u konačnici imali smo djevičanske plodove.

Kao uzgajivač egzotičnih proizvoda, kako se povezujete s potrošačima i promovirate svoje proizvode u Hrvatskoj i EU? Jednom ste izjavili da ako bi cijela Hrvatska bila zasađena egzotičnim voćem i povrćem, ne biste imali problema s plasmanom sve te proizvodnje na zapadna tržišta.

Da, upravo sam ranije govorio o održivoj poljoprivredi, ali s novim, razumnijim i prihvatljivijim pristupom. Kod nas nitko još ne razmišlja iz perspektive koju sam naveo. Možda je preambiciozno reći da se mi ne prilagođavamo tim okvirima; zapravo, mi postavljamo nove trendove. Glavno pitanje je je li društvo spremno za njih ili će trebati proći 50 godina da netko prepozna koja je prilika propuštena i hoće li to biti prepoznato kod nas. Ili će netko iz inozemstva to prepoznati i realizirati, a mi ćemo samo s divljenjem gledati tu ideju. Uzmimo za primjer Teslu, Penkalu i druge naše umove čije su ideje ostvarene daleko od njihove domovine.

Kako ostajete u tijeku s najnovijim praksama u uzgoju egzotičnog voća i povrća? Postoje li izvori ili organizacije na koje se oslanjate za informacije?

Već 25 godina bavimo se ovim poslom, stekavši bogata i jedinstvena znanja, kao i kontakte širom svijeta. Često sebe opisujem kao ekscentrika, pa me slični ekscentrici lako pronađu. No, vjerujem da imamo jednu vrlinu - uvijek smo spremni saslušati drugu stranu, bez obzira koliko njihovo izlaganje na početku zvučalo neobično i uvrnuto. Ta otvorenost prema drugima pokazala se kao dobitna kombinacija jer iz te sinergije proizlaze novi trendovi. Danas smo opremljeni sa znanjima i sposobnostima na svim razinama da prihvatimo nove biljke, koristeći dostupne informacije o proizvodnji, tehnologiji i tržištu. Za većinu biljaka nema službenih informacija od strane relevantnih organizacija, pa se oslanjamo na iskustva pojedinaca koji postižu izvanredne rezultate. No, nažalost, mnogi od njih nisu prepoznati u svojim zajednicama, pa kad se povuku iz te vrste proizvodnje, njihovo dragocjeno znanje može biti trajno izgubljeno. Na primjer, danas ne postoji certificirani proizvođač sjemena kiwana u cijelom svijetu. Mi nabavljamo svoje sjeme od profesora sa sveučilišta u Novom Zelandu koji to rade kao hobi.

Također ste pokrenuli posao u nekim afričkim zemljama. Nedavno ste bili u Keniji. Kako ocjenjujete poduzetničku klimu u ovim zemljama u usporedbi s Hrvatskom i koliko slika Afrike odgovara slici koju često imamo o tom kontinentu?

Da, trenutačno smo u situaciji gdje naši kupci žele da ih opskrbljujemo tijekom cijele godine, što iz Hrvatske nije moguće. Stoga smo se odlučili proširiti na drugu polutku kako bismo osigurali kontinuiranu proizvodnju – po 6 mjeseci u svakoj polutki. Afrika je u mnogočemu zaostalija u odnosu na Hrvatsku. No, i tamo možete pronaći pojedince koji su predani i sposobni. Nažalost, takvih nije mnogo, često su to izolirani entuzijasti koji nose cijeli teret projekta. Infrastruktura je slabija. Međutim, s obzirom na to da sam započeo s vrlo skromnim sredstvima od 175 eura, poznati su mi izazovi i mogućnosti. To mi daje motivaciju da stvorimo novu verziju "Exotic Kinga" na drugom kraju svijeta. Suradnja se temelji na partnerskim odnosima: sva naša znanja prenosimo im besplatno kako bi mogli napraviti prve korake. Potrebni su mi farmeri koji mogu proizvesti, ali oni često nemaju iskustva s logistikom, skladištenjem, pravilnim branjem, kalibriranjem, pakiranjem i certificiranjem. Sve to preuzimamo na sebe kako bi s vremenom postali samostalni.

S Centrom za društvene inovacije i održivi razvoj (CEDIOR), Međunarodnim centrom za crowdfunding (ICFC) i međunarodnom crowdfunding platformom Bona Fides Invest pokrenuli ste ekonomski program za pomoć manje razvijenim područjima u Hrvatskoj. Recite nam više o tom programu, kako se građani mogu uključiti u njega i kakvu pomoć mogu dobiti?

U okviru projekata Hrvatska jednakih mogućnosti i CrowdfundMe, Centar za društvene inovacije i održivi razvoj (CEDIOR), Međunarodni centar za crowdfunding (ICFC), međunarodna crowdfunding platforma Bona Fides Invest i Šulog d.o.o. pokrenuli su ekonomski program za pomoć stanovništvu na područjima pogođenim potresom, a ove godine smo ga proširili na cijelu Hrvatsku. Program je namijenjen za mlade do 30 godina starosti koji spadaju u NEET skupinu (nisu zaposleni, ne obrazuju se niti usavršavaju), osobe čiji su stambeni objekti pretrpjeli teška oštećenja u potresu i nemaju u vlasništvu drugu stambenu nekretninu, osobe s invaliditetom (dugotrajna tjelesna, mentalna ili osjetilna oštećenja koja sprječavaju puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima), dugotrajno nezaposlene osobe (osobe prijavljena na Zavodu za zapošljavanje duže od godinu dana) i socijalno ugrožene osobe (godišnji prihod kućanstva ispod granice siromaštva), a putem njega je moguće dobiti financijsku podršku i know-how za uzgoj egzotičnog voća i povrća.

U suradnji s međunarodnom crowdfunding platformom Bona Fides Invest pripremate i investicijsku kampanju za uzgoj indijanskih banana. Recite nam više o ovom projektu.

Da, surađujemo s međunarodnom crowdfunding platformom Bona Fides Invest na pripremi investicijske kampanje za uzgoj indijanskih banana. Ova suradnja kombinira našu stručnost u poljoprivredi s dugogodišnjim iskustvom Bona Fides Investa u uspješnom vođenju investicijskih projekata. Planiramo stvoriti plantažu koja će proizvoditi visokokvalitetne indijanske banane, poticati lokalni razvoj i zapošljavanje, a investitorima osigurati profitabilnu investiciju. Snažno vjerujemo u uspjeh ovog poduhvata koji će privući podršku i interese investitora iz cijelog svijeta.

U rujnu su se na Vašoj plantaži održali Dani indijanske banane. Ovo je četvrta godina da ste organizirali ovaj festival u Zagorju i Dalmaciji. Kako ste došli na tu ideju?

Da, 10. rujna 2023. godine održao se naš 4. Festival indijanskih banana. Ove jedinstvene biljke zaslužuju promociju i ljudi bi trebali biti svjesni koliko ih je lako uzgajati i koliko su zdrave. Važno je razumjeti njihove zdravstvene prednosti. Ideja za festival je došla iz SAD-a, a mi smo je usvojili. Festival je izvorno nastao u SAD-u, što ima smisla s obzirom na njihove rane napore u popularizaciji ove kulture. Danas proizvodnja indijanskih banana u SAD-u čini 0,08% njihovog tržišta. Mnoga sveučilišta prepoznaju potencijal ovih biljaka. Sljedeće godine imat ćemo posjetitelje s američkog sveučilišta. Međutim, ključno je razumjeti da u SAD-u ovakvi festivali imaju potporu sveučilišta, industrije i društvene zajednice sa značajnom financijskom podrškom. Nasuprot tome, mi to radimo sami, s vrlo ograničenim budžetom, ali snažnom željom i znanjem. Prošle godine imali smo otprilike 300 posjetitelja, a ove godine preko 1500. Pokrenuli smo ovaj projekt tijekom razdoblja COVID-a, kada su mnoge stvari bile ograničene, i uspjeli smo.

Vaša nedavna izjava o Hrvatskoj kao jednoj od najinovativnijih država proizvođača indijanskih banana izazvala je veliku pažnju. Možete li s čitateljima podijeliti kako ste otkrili ovu činjenicu i kakve inovacije donosimo u ovom području?

Nedavno sam se vratio iz Amerike s konferencije o indijanskim bananama. Otputovao sam tamo pomalo sramežljivo, želeći vidjeti što oni nude, što znaju i što predviđaju. No, nakon samo sat vremena izlaganja shvatio sam da je Hrvatska jedan od najvećih proizvođača indijanskih banana u svijetu. Iako je Hrvatska po veličini slična nekim manjim američkim gradovima, posjeduje napredniju tehnologiju u uzgoju i preradi. Naši strojevi imaju veći kapacitet, a proizvodimo deset puta više sadnog materijala nego cijela SAD. Bili smo jedini na konferenciji koji su donijeli prerađene proizvode od indijanske banane. Paradoksalno je to što je organizator, odnosno univerzitet, zatražio da ne prezentiram naše proizvode, jer im je bilo neugodno shvatiti da, dok njihovi domaći predavači nemaju gotovo ništa za pokazati, mala zemlja o kojoj su možda čuli samo zbog nogometa ili Dražena Petrovića donosi inovacije. I to za plod koji u Americi raste još od vremena prije ledenog doba i dinosaura, čak i prije nego što su evolucijski nastale pčele.

U jednoj prilici ste mi rekli da ste 15 godina otplaćivali poslovni kredit i da je dnevni anuitet iznosio 300 eura. To govori o vašoj velikoj hrabrosti i vjeri u sebe i svoj proizvod. Možete li podijeliti još neke nezaboravne trenutke ili izazove s kojima ste se susreli pri uzgoju egzotičnih usjeva koji su oblikovali vaš pristup poljoprivredi?

Da, bilo je vrlo hrabro upustiti se u takav projekt s velikom investicijom. Bili smo vrlo sigurni u sebe, ali vrlo brzo smo se suočili s problemima. Prije tog projekta, sve je bilo savršeno, a odjednom se sve srušilo s ogromnim problemima, koje nismo mogli predvidjeti ni u najgorem scenariju. Preživjeli smo taj izuzetno težak period u kojem su egzistencija mene i moje obitelji bila ozbiljno ugrožena. U takvim uvjetima smo pronašli snagu za razvijanje novih projekata i to bez financija. Bilo je puno okolnosti koje su bile tako zapletene da, kad bih pisao knjigu, ne bih mogao osmisliti takve zaplete. No istovremeno kao da je neka viša sila uvijek bila prisutna i spašavala nas s već potonulog broda i usmjeravala kako i kamo dalje. Danas, kada se osvrnem unazad, nije mi jasno kako smo preživjeli. Osjećam da je danas, nakon otplaćenog kredita i svih izazova, to nekakva nagrada za sve što smo prošli.

Kakav savjet biste dali budućim farmerima zainteresiranima za uzgoj egzotičnih usjeva, posebno u klimama koje tradicionalno nisu povezane s tim vrstama?

Što bih savjetovao? Lako je biti general nakon bitke. Upustili smo se u avanturu i mogu reći da smo uspjeli. Ne znam je li naš uspjeh rezultat pravilnih odluka ili niza sretnih slučajnosti. Moj moto je da ako si uporan i predan svom cilju poput Ivice i Janice Kostelić ili Dražena Petrovića, jednostavno moraš doći do njega. Savjet je vrlo jednostavan: NE ODUSTAJ.

Što Vam je najviše nagrađujuće u Vašem radu kao uzgajivača egzotičnog voća i povrća u Hrvatskoj?

Bojim se da ne radim ovo zato što se isplati, nego zato što to volim. Dražen Petrović nije trenirao kako bi ostvario milijunske ugovore, nego da bude sretan s onim što radi. Ako radiš pošteno i profesionalno, uspjeh će sigurno doći. Da je jurnuo za visokim iznosima u ugovorima, možda ne bi postigao što je postigao. Po meni, novac nije mjerilo uspjeha, jer ako radiš predano, novac dolazi kao nuspojava. Pitanje je, kada novac dođe, hoće li ti oblačiti razum ili ne. Bojim se da je u cijeloj priči najskuplji novac.

Postoje li na horizontu novi i uzbudljivi egzotični usjevi ili projekti koje biste željeli podijeliti s našom publikom?

Indijanska banana zaista je čudo i revolucija u svijetu voća. Nakon nje, predviđam da će veliki uspjeh postići yuzu naranča, kao i nekoliko vrsta mandarina čija cijena doseže i 80 dolara za pakiranje od 6 komada, no bojim se da bi takve cijene mogle izazvati i probleme. Ta cijena je ona koju krajnji trgovac postavlja u maloprodaji. Ljudi brzo zbroje koliko stabala ide na hektar, koliko kilograma voća daje svako stablo, i lako zamišljaju milijune. No, nije sve tako jednostavno. Također treba istaknuti java plavu bananu, okinawa slatki krumpir, crni đumbir i afričku šljivu - koja je iznimno ukusna. Marketing za nju je već odrađen, treba ga samo dodatno izbrusiti. Naravno, ne bi bilo karakteristično za nas da se zaustavimo na tome. No, želim citirati jednog novinara koji je radio reportažu o nama i završio je riječima: "Iako dolazi od Exotic Kinga, previše je."

Fotografija: privatna arhiva Ivan Šulog Exotic King