Agrokorov brod se ljulja. Što ako?

Događa se medijski boom na temu Agrokora kao posljedica krize nastale akumuliranim problemima i poteškoćama s (re)financiranjem. U više navrata se provlačila teza da upravo medijska hajka neće pomoći, dapače, ali očito da je stvar izmakla kontroli.

Što se zapravo događa sa najvećom tvrtkom na prostoru bivše Jugoslavije koja direktno zapošljava više od 60.000 ljudi, koja ima godišnji prohod od 6,5 milijardi eura, koja u svom porfoliu ima puno etabliranih brandova kao što su Ledo, Belje, PIK, Jamnica, Konzum, Idea, Merkator, Zvijezda, Diamant, Frikom i mnogi drugi?

Puno je tu sudbina radnika, dobavljača, banaka i kupaca koji su zainteresirani za sudbinu ovog, za naše pojmove, gospodarskog diva.

Brzi rast u svim smjerovima i možda prevelika ambicija, uz skupo zaduživanje dovelo je do ljuljanja Agrokora. Čak i različiti dosadašnji izvori financiranja iznjedrili su i određena geostrateška previranja. Dio kreditnih aranžmana Agrokora je došao iz američkih i njemačkih financijskih institucija, a drugi iz ruskih (Sberbank). Svaki sa svojim interesima - doveli su do igre koja je očito prerasla okvire ove tvrtke?

Dobavljači drže ključ opstanka Agrokora

Navode se u medijima veliki dugovi koncerna prema nacionalnim proračunima po osnovi poreza, ali vjerujem, na temelju dosadašnjih primjera, da država neće biti ta koja će gurnuti Agrokor ispod vode. Bankama također nije interes igrati na kartu kidanja odnosa, jer to povlači pitanje naplate obveza - osim ako potres ne rade s namjerom, pripremajući teren za nekog novog igrača koji čeka priliku za jeftinu akviziciju (dijelova ili cjeline).

I država i banke mogu si priuštiti da na određeni period, u cilju zaštite vlastitih potraživanja, uđu u vlasničku strukturu i kupe vrijeme za naplatu u nekim drugim, boljim vremenima. Pitanje je u tom slučaju preslagivanja i povjerenja prema trenutnoj upravi.

Prema vlastitim radnicima Agrokor je imao povijest stabilnih odnosa bez velikih tenzija i oni sigurno nemaju previše kratkoročnih utjecaja, a niti alternativa.

I ostaju dobavljači. Oni drže ključ sudbine Agrokora. Jer ako ovakva hajka dovede do panike doći će do prisilne naplate dospjelih potraživanja od strane dijela dobavljača iz straha za vlastitu sudbinu. Potom slijedi efekt lavine i sustav se može urušiti u nekoliko dana. Taj scenarij ima teške posljedice za mnoge.

Te iste firme koje danas toleriraju kašnjenja u naplati znaju da u slučaju većeg potresa upravo oni ostaju kratkih rukava. Ako nisu prvi. To je pokazala dosadašnja praksa i to je najveća moguća opasnost u slučaju havarije koncerna. A upravo dobavljači tog sustava imali su najviše primjedbi. Često su na policama bili konkurenti pojedinim robnim markama Agrokora, a probleme s naplatom isti ti potenciraju godinama. Taj odnos ponajviše je utjecao na stvaranje loše slike o čitavom sustavu u široj javnosti.

Sustav koncerna je ogroman, a takva pozicija stvorila je situaciju da Agrokor ima veliki broj konkurenata, neprijatelja na tržištu, zbog prisutnosti u različitim branšama.

Nije sve tako sivo?

Gledano s aspekta financija stvari nisu bajne, ali sa druge strane pojedini Agrokorovi brandovi imaju ozbiljan tržišni udio, vrlo dobre proizvode i uporište u krajnjem kupcu - što je na neki način jamac opstanka tih tvrtki. Nije ova situacija nikako usporediva s valovima stečajeva 90-tih kada su firme padale jedna za drugom, jer tada smo gledali propast strukturno loših, iscijeđenih subjekata.

Agrokor je restrukturirao tvrtke u svom portfelju, one imaju određene kvalitete, ali matematika im nije na toj razini.

Brzi rast, skupo financiranje i dinamično tržište zaljuljali su Agrokorov brod, a u narednim danima vidjeti ćemo kakvi su u navigaciji u moru ovih kriznih situacija. Nadajmo se, radi svih nas, da neće biti većih tržišnih potresa, a da će razvoj situacije imati donekle pozitivan predznak.