General Vinko Vrbanac: Potrošio sam četiri godine da bih uknjižio tri jutra svoje zemlje

Pune četiri godine bile su potrebne umirovljenom generalu Hrvatske vojske Vinku Vrbancu (77) da dokaže da je njegova zemlja stvarno njegova. Četiri godine su trajale procedure za tri jutra, točnije 17.100 četvornih metara u rodnom mu selu, Sovskom Dolu, između Đakova i Požege, u brdskom dijelu Slavonije.

Razlog? Birokracija i neusklađenost katastra i gruntovnice. Naime, nakon što je poslije oca i maćeha preminula, Općinski sud u Požegi pokrenuo je ostavinsku raspravu na kojoj su utvrdili da Jela Vrbanac nema imovine - ni kuće, ni zemlje. Ništa nema upisanog u gruntovnicu, pa se nema što niti naslijediti. 

"Sud u čijem je sastavu gruntovnica zna kakvo je stanje na terenu i nije bio u stanju pitati nekog u katastru, poslati dopis, nego sam dobio rješenje da iza nje nije ostalo ništa", otkriva početak višegodišnje, samostalne potrage za svjedocima i dokazivanja suprotnog. 

Gruntovni vlasnici nepostojeće zadruge iz 1928. godine 

Sam je u katastru pronašao što obitelj ima i gdje je to gruntovno. Gotovo sva zemlja bila je upisana na nekadašnju, danas nepostojeću zadrugu Anaković. Zadrugu iz 1928. godine! Neke čestice bile su na ime tadašnjih veleposjednika Izraela i Sente Polaka, a dio na državi Hrvatskoj, odnosno Hrvatskim šumama. 

"Dakle, zadruge su nestale i veleposjednici razvlašteni još 1936. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pred nastanak Banovine Hrvatske", opisuje nevjerojatnu situaciju u našim zemlijšnim knjigama. Doznao je umirovljeni general da se čak 105 čestica gruntovno vodi na navedenoj braći Polak iako su stvarni vlasnici ljudi iz okolnih sela. 

Kako pojašnjava, problem je nastao u bivšoj državi jer su se kupoprodajni ugovori provodili samo u katastru. S obzirom da se plaćao porez po katastarskom jutru, grunovno su uknjižavali samo oni koji su imali novaca. 

"Posljedica je toga da nisu gruntovni vlasnici nego katastarski, a taj je postupak usklađivanja katastra s gruntovnicom trebao netko provesti. Trebala je to biti obveza županije ili resornog ministarstva", smatra naš sugovornik. 

Jedna parcela, 16 suvlasnika - 10 preminulo, 2 iselilo, a 4 se posvađalo

Ljudi kao katastarski vlasnici su stvarni vlasnici, nije tu ništo krivo, dodaje, jer se u to vrijeme tako radilo. "Mi na terenu točno znamo koji je čiji komad zemlje. Svatko zna svoju među. Dobro je što su još u Austro-Ugarskoj numerirane te čestice. Tu nema nikakvih nejasnoća između susjeda, suvlasnika, međutim kada vi to želite provesti ne možete, a da od svih njih ne uzmete odgovarajuću izjavu da su suglasni s tim da vi to svoje papirnato izdvojite", otkriva poteze koje valja učiniti. 

Višegodišnja potraga za svjedocima 

No, onda se susretnete sa situacijom da su neki u Americi, neki pokojni, da nema nasljednika pa zavrzlamu morate rješavati putem Državnog odvjetništva. Kad je u pitanju država ili Hrvatske šume koje su, opisuje, po nekakvoj inerciji postale vlasnici njihovih njiva (da, kaže, njiva, ne šuma) morate izvaditi svoju česticu, povijesni izvadak iz katastra da se vidi da je to u vašoj obitelji ili ste sljednik, pa sve dokazati pred DORH-om. 

"To je ono što sam ja radio četiri godine da bih riješio svoja tri jutra. Na kraju su mi rekli pa vi ste tu svoju zemlju kupili. Da, kupio sam jer sam sve te procedure morao platiti", kaže umirovljeni general koji je u potrazi za nasljednicima onih koji su se vodili na njegovoj zemlji pisao brojne podneske, kontaktirao diljem svijeta i obilazio sela oko Slavonskog Broda i Požege. Jednog nasljednika je pronašao i u Svetoj Nedelji. 

Mislio je uknjižbu riješiti preko odvjetnika, angažirao dvojicu, međutim oni su mu u startu rekli da se to njima ne isplati. Jer je previše posla, više zarade na jednoj raspravi. 

"Iskreno su mi i pošteno rekli pa sam shvatio da moram uzeti stvar u svoje ruke. Tijekom godina sam se toliko izvještio da sam i drugima pomagao rješavati ovakve probleme", smije se na koncu jer je danas postupak iza njega, ali trebalo je za to i vremena i volje i novaca. 

"Dvaput sam sutkinju i komisiju izvodio u Sovski Dol da vide tu zemlju. Nije vjerovala da se ja toliko trudim, smatrala je da je to nešto jako vrijedno, kao zemlja oko Kutjeva, mislila da ja tu nešto mešetarim. I svaki put kad sam dolazio morao sam joj ispočetka ponavljati što ja to radim. Sve dok nije drugi sudac prihvatio i riješio to", otkriva nam priču iza koje su i tisuće prijeđenih kilometara jer on živi u Osijeku, udaljenom od Požege (gdje se nalazi nadležni sud) 100 kilometara. Kad je pronašao svjedoke, održana je nova ostavinska rasprava i sad je sve čisto. 

Potrebna zakonska regulacija 

Pokrenuo je postupak dokazivanja vlasništva 2009. i napominje, tada je još bilo dobro jer se moglo pokrenuti odjednom za sve čestice. Dvije godine kasnije, moglo se samo za jednu. Dodaje da su mu mnogi, kada se upustio u borbu s papirologijom, rekli pa to će nama županija, ne moraš ti. Nažalost, u krivu su bili jer, kaže, dogodilo se i to da imate "vještih" ljudi koji preko interneta vide u katastarskom listu da je nešto 1/1 i nema vlasnika, u Australiji je primjerice, i koji su uspjeli nekako s odvjetnicima na sebe prepisati.

Takav slučaj imala je njegova sestrična kojoj je pomagao vratiti komad zemlje. Ujedno, sve te promjene koje se događaju u katastru i gruntovnici oglase se samo na oglasnoj ploči suda, pa pita tko to uopće vidi?

Što učiniti kada vam se vlasnički i posjedovni list ne podudaraju?

"Ako ja mogu sam skinuti katastarske čestice i pronaći gdje se one nalaze gruntovno, onda je to mogao i netko službeno riješiti. Mora se jednom uskladiti", naglašava naš sugovornik, dodajući da je nevjerojatno, a on nije usamljen slučaj, da morate to sami činiti, umjesto da se jednim potezom pera to riješi. Smatra da treba donijeti zakon da se katastar uskladi s gruntovnicom, ako je danas po pitanju vlasništva gruntovnica glavna.

"Nek se uskladi i završena priča, a ne da imamo na dva mjesta. To bi trebalo zakonski regulirati i može se jer vidim da su to Slovenci napravili. U županijskom prostoru imate katastar, izvolite to svesti na jedno, verificirati i gotovo jer drukčije ne ide", naglašava. 

Koliko je nelogičnosti u neriješenim papirima, opisuje i kroz priču o zadruzi Anaković koja je bila upisana na većini njegovih čestica. Igrom slučaja, ima sestričnu koja je udana u obitelj Anaković, a čija je kuća upisana pod zadrugu Kovačević! Također odavna nepostojeću. 

Državi bi trebalo biti u interesu da se zemlja okrupnjava 

"Sam istražiti i dokazivati nekome da to što je moje je moje... To je strašno", kaže navodeći da kod Zakona o nasljeđivanju "nije doma", ali: "Sigurno je da ovoliko nepostojećih suvlasnika ne bi bilo da uvedemo pravila kakva imaju i druge zemlje" ističe general.

Da se vlasništvo konačno razriješi tereta te da se može prodavati, dobiti vrijednost koju trenutno nema. Jer kaže, tržišna vrijednost tih parcela u brdskoj Slavoniji je mala pa stoga mnogi nemaju volje rješavati ovaj problem. Međutim, treba omogućiti onima koji se ne bave poljoprivredom da se odreknu ili zemlju prodaju, ali da im to nadoknadi država. 

General Vinko Vrbanac, umirovljen je 1996. godine kao general bojnik

"Državi treba biti cilj da se zemlja na neki način okrupnjava, jer ako se baviš poljoprivredom uz stotinu međa ne možeš orati, baviti se ničim", upozorava navodeći da po pitanju vlasništva kod nas ništa nije raščišćeno i tako stoji od Mare Tereze, kako kažu Županjci. "Oni su izvršili prvu izmjeru, a mi ništa otad". 

Nije mu shvatljivo da država, Ministarstvo pravosuđa i uprave nemaju sluha. "Ili se onaj u katastru boji da bi se njegovo mjesto uzdrmalo, a onaj u gruntovnici da će imati previše posla. Sigurno je da se to može regulirati zakonodavno, odrediti rok dokad mora biti riješeno. Otkad govorimo da imamo dvije gruntovnice, a što ti vrijedi izvadak kad je to neistina?", pita. 

Katastar je prema njemu kod nas vrijedniji, jer je istinit. Još ima ljudi koji su vlasnici po njemu, a u gruntovnici se imanja uglavnom nalaze na nekim nepostojećim vlasnicima, davno umrlim ili odseljenim.

U cijeli višegodišnji pothvat, kaže, krenuo je radi najmlađih članova obitelji, da bi im nasljedstvo ostavio "čisto". Ponosno ističe da ima sina, četvero unučadi i jedno praunuče koji sada mogu uživati na selu koje je, ističe, doista posebno premda su iz njega davno odselili i on i sestra. O Sovskom Dolu koji je uoči 2. svjetskog rata imao preko 800 stanovnika i bio jedno od najbrojnih sela u tom kraju, a danas broji 60-70, napisao je i knjigu. 

'Otpilili' ga Čobanković i Tolušić 

Pokušao je učiniti nešto i za mještane svoga i okolnih sela kako bi ostali ondje, mogli osnovati obitelj i imati prihode. Pisao je bivšim ministrima poljoprivrede Čobankoviću i Tolušiću. Naime, Zakon o hrvatskim braniteljima omogućava da se daje zemljište u zakup, ali ga se ne može ostvariti jer ga tamo nema. Međutim, ima šume i ljudi koji su vični tome. Poslao im je stoga prijedlog da se ljudima da 100 do 150 hektara na način da ju održavaju, pročišćavaju, sade, rade rotaciju i proizvode od čega bi imali prihod. 

"Obojica su me otpilila da se to po hrvatskom zakonu ne može dati. Pa promijenite zakon!", opisuje dodajući da im je naveo i primjer Vojne krajine u Austro-Ugarskoj gdje su ljudima davali zemlju i šumu, sve od te carevine, samo da ostanu i čuvaju granicu. "A mi to danas ne možemo riješiti u državi Hrvatskoj za svoje ljude! I sad imate što imate - relativno prazan prostor, prazna sela, a neće pogledati preko međe kako je to Austrija riješila. Imaš tamo i dio šume i dio livade i svoja goveda, a mi se pravimo pametni", ogorčen je i uvjeren da bi to bilo rješenje za opstanak u brdskim selima.

Podsjeća i da su se nekad radili brojni proizvodi od drva - prvo je bila sječenica, ono što se moglo sjekirom. Poslije se pravila prigla - ono što se ručno pililo. Bila su to tanja okrugla drva koja se nisu cjepala. Onda je bila rola, nešto deblja, također okrugla te cjepanice, klade i rudno drvo. 

"Sad imate samo cjepanice", upozorava gdje smo u šumarskom sektoru. "Dakle, ne žele ljudima pomoć. Ne može svatko dobiti poljoprivredno zenljište, nema ga, ali imamo tu šumu koja je takva kakva je. Ništa nam ne ide na ruku da bismo kao ljudi tamo opstali", revoltiran je nečinjenjem. 

Ima pčele, nešto voćaka, a i 50-ak lijeski 

Priča i da je njemu šumarija uzela dio šume, no žalio se pa su mu vratili. "Kažu, pa to je šikara. Uzvraćam, ako je vama vrijedna, onda je i meni. To je moja šikara", kaže naš sugovornik koji se u rodnom selu pomalo bavi poljoprivrednim poslovima. U međuvremenu je kupio nešto dodatne zemlje pa sada ima 5,5 jutara. 

Dio je pošumio, ogradio, ima nešto pčela, voćki, a posadio je i 50-ak lijeski. 

"Prinuđen sam baviti se sve manje jer sam zagazio u 77. godinu. Svoj zdravi novac od mirovine trošim na Sovski Dol, a da mi to ne donosi nikakav prihod. Pčele, malo meda, ispečem rakije. To sve podijelimo. Dolaze moji kad treba jača akcija, a lijesku još čekamo. Njih mi je jedan prodao s miceljem od tartufa. Skupo sam platio, a još ništa od toga nema", smije se dodajući da vrijeme brzo prođe dok pokosi travu, očisti lišće, oreže malo voćaka.

Rješenje postoji 

No, ima i ružnih iskustava jer otkriva nam i da su mu dvaput zapalili dio šume koju je pošumio s arišom. 

Za sumještanina Đuru Japarića, s kojim je radio i na obnovi Sovskog jezera, danas izletišta, a koji uporno upozorava na problem s navedenim zakonom, ističe da je isti kao što su bili njegovi pretci. 

Piše, komentira, predlaže rješenja. Tko je Đuro Japarić?

"Nevjerojatno vrijedni, a tako i Đuka, nema mira, sve bi napravio", kaže. Za kraj nam otkriva da rješenje, osim van granice, u Sloveniji i Austriji, možemo pronaći i kod nas. U rodnom selu njegove supruge, Lipovcu. Tamo su katastar i gruntovnica uslađeni još dok je sve to bila Općina Vinkovci. 

"Znači, može se. Što čekamo?", pita donositelje zakona.