Prehrambeni kodeks, mogu li ga uvesti hrvatski poduzetnici?

Male države koje imaju siromašnu poljoprivredu i prehrambenu industriju i u kojima banke ne daju podršku tom sektoru, moraju institucionalnim mjerama osigurati opstanak vlastite proizvodnje hrane, tvrdi poljoprivredni stručnjak Stipan Bilić, komentirajući slovenski kodeks dobre poslovne prakse među proizvođačima, prerađivačima i trgovcima u poljoprivredno-prehrambenom lancu, koji je ovih dana potpisan u Gornjoj Radgoni.

Izradu kodeksa koordiniralo je tamošnje Ministarstvo poljoprivrede, kako bi se došlo do “pravednijih” cjenovnih odnosa, regulacije prevelikih trgovačkih marži i drugih troškova koje trgovački lanci nameću proizvođačima hrane. Domaći bi proizvođači tako najmanje dvije trećine proizvodnje trebali prodati domaćoj trgovini, dok bi trgovci u ugovorima s dobavljačima trebali navesti neto cijenu bez uobičajenih superrabata za količine, naknada za police, akcijskih rabata i slično te poštovati dogovorene rokove plaćanja. Iako Slovenci djeluju na jedinstvenom tržištu EU, Bilić ne sumnja da kodeks nije legitiman i sukladan europskom pravu. Stoga bi ga i Hrvatska, tvrdi, trebala imati. On bi i u nas u trgovinama osigurao potrebnu zastupljenost domaćih i lokalnih proizvoda, inače će domaća poljoprivreda ulaskom u EU prepoloviti proizvodnju, a domaća prerada i prehrambena industrija stradati još više.

Drago Munjiza, čelnik konzultantske tvrtke Jakov Viktor, kaže kako je slovenski prehrambeni kodeks pokušaj da se - u vrijeme kad zbog manjih prinosa uzrokovanih prirodnim katastrofama te djelovanja špekulanata u svijetu “divljaju” cijene hrane - zaštite svi učesnici u dobavnome lancu (poljoprivrednici, proizvođači, veletrgovci, maloprodaja, krajnji potrošači) i čitav proces učini transparentinjim i jasnijim. I u drugim je zemljama EU, poput Italije, pokrenuta inicijativa da se cijene koje se obračunavaju u distributivnome lancu izražavaju u neto iznosima.

- Osobno to tumačim kao želju da država kontrolira strateške artikle, a to cijene sirovina i jesu kao i maloprodajne police. Dalji učinak je zaštita manjih “igrača” na tržištu te psihološki efekt kod građana da neće biti “nepravedno” opterećeni sa špekulativnim maržama od nekog snalažljivog ili monopolističkog igrača na tržištu - tvrdi on.

Ističe kako je u Hrvatskoj situacija slična, ali ne ista. U nas je, za razliku od Slovenije, većina bitnih igrača u prehrani (Podravka, Vindija, Gavrilović, Kraš, Viro, Koestlin, Zdenka, Agrokor), kao i u maloprodaji i distribuciji (Konzum, NTL, Gastro grupa, Atlantic grupa, Orbico...) kapitalno u hrvatskim rukama, pa bi između učesnika u dobavnome lancu trebao vladati zajednički interes da se kvalitetno pregovara i odrede fer cijene prema tržištu. Uvođenje kodeksa bi sigurno, kao i bilo gdje drugdje umanjilo tržišnu utakmicu, ograničilo dodatne bonuse zbog veličine najvećima, ali pomoglo da se uspostavi zaštita manjih proizvođača i distributera te, što je vjerojatno najbitnije, da se roba počne plaćati na vrijeme.

- Da bi takav mehanizam profunkcionirao u RH, potrebno je da se vodeće političke snage, kao i vodeći gospodarstvenici uvjere da će im protekcionizam i transparentnija pravila igre donijeti veću korist na duži rok. No to mi se ne čini realno u ovome trenutku, pošto smo sve više i više otvoreni prema svjetskim trendovima gdje za sada vladaju druga pravila igre, odnosno ekonomija obujma - završava Munjiza.

Autor: Jolanda Rak Šajn