Puni tanjur deviznih kalorija

Turizam kao jedan od najvažnijih generatora gospodarskog rasta, u sinergiji s poljoprivredom može postati okosnicom hrvatske izvozne ekspanzije, što znači da turizam u cijelosti ispunjava svoju stratešku funkciju kad je u službi domaće proizvodnje i što većeg plasmana domaćih poljoprivrednih proizvoda.

No, unatoč ozbiljnijem iskoraku na početku godine kad je izvoz hrane bio 27,3 posto viši, a uvoz smanjen 17,5 posto, te raspoloživim prirodnim resursima, poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj je još nedostatna.

Naslijeđena poljoprivredna struktura, osobito kad je riječ o poljoprivrednom zemljištu kao ograničenom resursu, nije povoljna za veću proizvodnju hrane. Više od milijun hektara državnog zemljišta, od toga gotovo pola milijuna obradivih, stoji zaraslo u korov. Stoga je poljoprivredna politika usmjerena na povećanje i okrupnjavanje posjeda, koji sad u prosjeku nisu veći od pet hektara.

Samo 186.000 registriranih poljoprivrednika iz Upisnika poljoprivrednih proizvođača imaju posjede nešto veće od sedam hektara, dok je taj prosjek u zemljama Europske unije veći od 20 hektara.

Nužno je i pokrenuti poljoprivrednu proizvodnju na oko milijun neobrađenih hektara tako da zemljište bude na raspolaganju onima koji se žele i mogu baviti poljoprivredom.
Općenito, smjer koji trebamo pratiti u razvoju poljoprivrede podrazumijeva povećanje obradive zemlje i proizvodnje po jedinici površine, educiranost proizvođača kako bi se poveća proizvodnost i racionalizacija, te intenzivna ulaganja u proizvodnju.

Poljoprivreda nije visoko produktivna gospodarska grana. Na povratak investicija treba čekati i po nekoliko godina, pa kreditna zaduženja često premašuju nisku zaradu u proizvodnji.
Iz Hrvatske je u posljednjih devet godina izvezeno šećera u vrijednosti milijardu dolara, pa su lani poticaji za šećernu repu povećani na 4050 kuna po hektaru. Potražnja za šećerom, posebno u Indiji, na svjetskom je tržištu sada najveća u posljednjih 20 godina. Moguće je očekivati da će hrvatska industrija šećera nakon okrupnjavanja proizvodnje, dakle spajanja šećerana u Virovitici i Županji, ali i dostizanja produktivnosti u proizvodnji repe kakva je bila prije Domovinskog rata, opet napraviti iskorak na izvoznom tržištu.

Osim u sređivanje i okrupnjavanje zemljišta, nužno je ulagati u poljoprivrednu proizvodnju, modernu tehnologiju, uređenje tržišta i infrastrukture, razvoj i profesionalizaciju interesnih udruga te u jačanje ekološke poljoprivrede, koja ima oko 600 proizvođača, a nosi dodanu vrijednost na tržištu. Treba unaprijediti visoko dohodovnu proizvodnju prije svega mesa, mlijeka, voća, povrća i grožđa, kojima Hrvatska ne zadovoljava vlastite potrebe, a u tome se može zaposliti dobar dio poljoprivrednika. Za veći izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda prvo treba obraditi zemlju. Samo u posljednje četiri godine u Hrvatsku je uvezeno voća i povrća u vrijednosti osam milijardi kuna, a izvezeno za samo 1,2 milijarde.

Zbog globalnih kretanja u poljoprivredi i krize u svijetu, mnoge su se okolnosti promijenile i otvaraju se nove mogućnosti za hrvatske proizvođače hrane. No, jedna od ključnih prepreka je neorganiziranost primarnih proizvođača, koji prerađivačima ne mogu ponuditi dovoljne količine proizvoda ujednačene kvalitete.

U Hrvatskoj danas ima manje poljoprivrednih zadruga, njih oko 600, nego prije sto godina. A upravo su zadruge kroz svoje prstene te koje mogu organizirati poljoprivrednu proizvodnju na nekom području. Uz zadruge, izlaz je u proizvodnim marketinškim organizacijama, koje bi okupile manje poljoprivrednike i pružile im potrebnu infrastrukturnu i drugu podršku za otkup proizvoda. Europska unija ima razrađene modele potpore takvim organizacijama. U cijelom tom lancu vrlo je važna uloga prehrambene industrije, koja se u proizvodnim procesima treba još više oslanjati na domaću sirovinu.

Hrvatska ima tradiciju i postignutu kvalitetu u proizvodnji hrane. Imperativ domaće poljoprivrede moraju biti upravo konkurentni proizvodi koje možemo sami proizvesti, dok bismo, kao što je slučaj i u drugim europskim državama, uvozili samo one proizvode koji ne uspijevaju na ovim prostorima, što bi u praksi značilo samodostatnost od otprilike 80 posto. Sad je pokrivenost uvoza izvozom hrane, nakon zavidnih 68 posto u 2007. godini, pala ispod 60 posto.

Ne može se očekivati da budemo konkurentni u proizvodnji onoga što ne uspijeva u našem podneblju kao što su tropsko voće, kava, čaj, neki začini ili riža. Na svjetskom tržištu konkurentni smo s kukuruzom, vinom, maslinovim uljem i mandarinama. Uz ratarsku proizvodnju ide i stočarska koja ima veliki potencijal s obzirom na hrvatsku tradiciju, ali i sve veću tehnološku opremljenost zahvaljujući ulaganjima u taj sektor. Domaći konjunkturni izvozni proizvodi su šećer, tuna, cigarete, umaci, pivo... Ta činjenica još više dobiva na značenju u sadašnjim uvjetima globalne gospodarske krize.

Autor: Marinko Petković