Leo Štokić: Divlje ovce, nepredvidivi vremenski uvjeti i suša najveći su izazovi

"Nekada je bilo sasvim drugačije, svi su obrađivali zemlju, ali danas se na Rabu samo rijetki bave poljoprivredom”, čut ćete od mnogih Rabljana dođete li na ovaj predivni otok koji obiluje vodom, a ne nedostaje mu niti poljoprivrednih površina.

Jedna od rijetkih obitelji u poljoprivredi je obitelj Štokić koja proizvodi razno povrće - rajčice, paprike, krastavce, tikvice, razne salate, patlidžan, lubenicu, dinje, batat... Imaju također oko 150 stabala maslina koje je sadio deda Barto, kako ga svi zovu iako mu je pravo ime Josip. Tu su autohtona orkula, lecino i pendloino, a veći dio posadili su davno još njegovi preci.

Vremena se mijenjaju

Upravo je deda taj koji je ostale članove obitelji uveo u poljoprivredu. "Rab je nekada hranio cijeli otok, ali i i šire, od Jurjeva kod Senja do Rijeke. Opskrbljivao je povrćem i Lošinj. Žene su išle prodavati u Senj, Crikvenicu, Selce...”, ispričao nam je.

Kada bi rodio riži (grašak), žene su ostajale po tjedan dana u Rijeci i prodavale ga na placi, dok bi ostali doma brali i slali im urod brodom. "Ima puno kuća koje su izgrađene zahvaljujući zaradi od povrća, pogotovo u Mundanijama. Danas se kuće grade od turističkog iznajmljivanja”, kaže Barto.

Pogotovo je malo mladih poljoprivrednika na otoku. "Ljudi vide priliku u turizmu, ne u poljoprivredi, ali zapravo ovdje ima jako puno potencijala”, smatra njegov 30-ogodišnji unuk Leonardo Štokić (Leo), vlasnik OPG-a Le'olive koji smo posjetili u ranu jesen prošle godine.

Uvjeren je, osim toga, kako su trgovački centri odigrali veliku ulogu u tome da se na Rabu sve manje zemlje obrađuje, čak i za vlastite potrebe.

"Imamo zemlju, ajmo nešto sadit”

Na OPG-u Le'olive tada su odradili tek četvrtu sezonu. "Od početka smo znali da neće biti lako i svjesni smo da prvih pet godina ne možemo računati na dobit. Ovo se ionako više radi iz ljubavi, a ima i drugih benefita - boravak na otvorenom, kontakt s ljudima, svake godine učiš nešto novo, nažalost najviše na vlastitim greškama. Još smo u pelenama, skupljamo iskustvo i informacije na sve strane”, opisuje Leo.

On je u taj posao ušao kao totalni laik, razmišljajući na način: "Imamo zemlju, ajmo nešto sadit”. Sad već ima više znanja, ali i dalje svakodnevno uči i, kako ističe, u tome uživa.

Maslinici su na parcelama na brdu gdje je zemlja škrta i dosta pjeskovita te relativno plitka, pa se voda ne zadržava. Prošlo ljeto je bila takva suša da su Leo i deda Barto ranim jutrom išli zalijevati masline i tako ih uspjeli spasiti. A na otocima, pa tako i Rabu, postoji standardan problem razbacanih parcela što uvelike otežava proizvodnju.

Godinu prije nisu gotovo uopće imali maslina – kroz ljeto je bila suša, bilo je malo ploda, a kasnije su krenule kiše i vjetrovi pa je i to što je rodilo palo na tlo. Nije se niti isplatilo brati.

Samo prirodno

Inače, Štokići ni sa čime ne tretiraju svoje biljke, sve što koriste su efektivni mikroorganizmi - za dohranu, jačanje peteljke i ploda. Izrađuju preparate od raznih trava i stajskog gnoja. Sastojke miješaju s vodom i ostave na zraku radi dohrane kisikom.

"Područje gdje su maslinici je dosta napadnuto muhom, takva je mikrolokacija. Naime, tamo ima dosta starih zapuštenih maslina i to je veliki problem. Koliko god mi tretirali, ako oni do nas ništa ne poduzimu, nećemo se riješiti nametnika”, priča Leo.

Tijekom našeg razgovora na imanju, Barto je otišao kući pa na ribe. "Baba će mislit di san. A treba i tablete popit i tako”, rekao je s osmijehom pozdravljajući nas. On još uvijek skoro svaki dan ide na ribe, već u 5 zna biti na brodu, opisuje Leo. Prije odlaska, deda je rekao da je u akvatoriju općenito loša situacija s plavom ribom.

Primjećuje jako veliku razliku u ribljem fondu od vremena kada je bio mlad i sada – bilo je skuše, a lokarde ne u tim razmjerima. Skuša je nestala, a sada ima ribe koje prije nije bilo, kao što je barakuda. Ima i tune koja je neko vrijeme nestala, a koja im sada jede malu ribu. Tunu love sportski ribolovci koji bi ju po zakonu, nakon ulova, trebali pustiti, no često ne bude tako.

Bušotina i sustav navodnjavanja

Kako bi imali vodu za navodnjavanje, iskopali su bušotinu na 20 metara dubine. Do pitke vode su došli već na 10 metara, ali su zbog sigurnosti išli dublje. Bušotina i sustav navodnjavanja je velika investicija, međutim bez vode ovu sezonu ne bi uspjeli gotovo ništa uzgojiti, vrućine su bile neizdržive.

Vodu su dali na testiranje i ispalo je da je tri puta kvalitetnija od one iz slavine. "Ima u njoj nešto sitnog pijeska, što je normalno jer se vuče iz dubina, ali je izvrsna kvaliteta. Vidi se razlika i na povrću, nema klora niti kamenca, a pijesak rješavamo filterima, iako on biljkama ne bi niti smetao. No, ako želimo tu vodu koristiti za piće, filteri dobro dođu”, govori Leo.

Ova obitelj uživa raditi na zemlji tako da volje ne nedostaje. Leo je poljoprivredu zavolio dok je boravio u Istri gdje je preko dvije godine radio za jednu tvrtku u vinogradima i maslinicima. Nakon što se vratio na Rab, odlučio je krenuti samostalno. "Iako su počeci teški i prihod je mali, znam da radim za sebe. Svi ulažemo puno truda, krenuli smo tim putem i sigurno ćemo nastaviti”, kaže.

Početni kapital bila je zemlja u Banjolu gdje smo razgovarali. Ovdje imaju oko 3600 m2, a maslinici su, kada se uzmu u obzir sve parcele, na oko 5000 m2. Leo planira posaditi još maslina. Pokušali su sa smokvama, ali pojavio se problem s mravima kojih se nisu uspjeli riješiti.

Divlje ovce

Problem je i s divljim ovcama. Leova majka, Anita Štokić, otkriva da ih ima jako puno. Spuštaju se s brda do kuća i brste povrće, znaju doći skroz do mora. "Jedan dio smo uspjeli ograditi, ali trebalo bi sve, a to je ogroman trošak.”, priča nam, dodajući kako se svake godine aktualizira ”borba” s ovcama.

Problem nastaje i u maslinicima gdje brste niže grane, zato paze kako orezuju stabla. Ovce su zapuštene, vlasnici su ili umrli ili ne mogu više o njima brinuti ili ih nije briga, a ”djeca su po svijetu”. Leo te ljude ne krivi, ali smatra kako bi se netko ovim problemom ipak trebao pozabaviti. Na kraju krajeva, životinje pate, runo se za njima vuče što također izgleda vrlo ružno.

Na Rabu je ponekad problem i kiša koja tjednima ne staje. Leo se prisjeća kako jednom dva mjeseca u proljeće nisu mogli niti pristupiti vrtu. To se često događa upravo kada je vrijeme za pripremne radove. Tu je i već tradicionalno komplicirana administracija koja mu je "tlaka”, radije je u poljoprivrednim radovima. Problem je također neusklađenost katastra i zemljišnih knjiga.

Pokušavaju što više kompostirati

Nedaleko je uljara koja im dovozi maslinovu kominu koju oni kompostiraju i zajedno sa stajskim gnojem s Velebita stavljaju u visoke gredice. Pokušavaju napraviti svoj humus i čini im se da uspijevaju.

"Maslinari ne znaju kamo s kominom pa i njima rješavamo problem. Nama dobro dođe jer tako dobijemo određenu masu. Ne može se odmah koristiti jer je toksična, ali uz efektivne mikroorganizme i stajsko gnojivo te kalifornijske gliste, s vremenom se preradi. Nekom povrću paše, drugom ne. Da stavljamo čistu zemlju, trava bi nas uništila - zbog trave smo i krenuli s visokim gredicama”, otkriva Leo.

Njegov prijatelj koji se bavi orezivanjem zelenih površina ima drobilicu pa im dovozi izdrobljeno granje što im dobro dođe jer za kompost trebaju masu. Žele raditi svoj humus, dok usput čuvaju prirodu. Postupak je duži i teži, ali odlučili su ići tim putem.

Vuna kao malč

Prošle su godine počeli malčirati vunom što se pokazalo dobrom idejom, no primijetili su kako je bolje vunu neko vrijeme pustiti vani, ”da malo odleži”. Stoga su je digli na palete i tako prepustili vremenskim uvjetima.

Vuna im se za sada pokazala jako dobar malč, čak možda bolja od slame. "Bolje zadržava vlagu i dolazi puno više glista. Zemlja ispod nje je vrlo rahla i vlažna. S druge strane, ovako vuna ne završava kao otpad u prirodi pa su i vlasnici ovaca zadovoljni”, kažu Štokići. Dodaju da se vuna također može baciti u kompost iako joj treba više vremena za raspadanje.

Ispričali su nam i kako je sezonu prije padala kiša sa saharskim pijeskom nakon čega im se povrće uništilo. Smješteni su u dolini s velikim temperaturnim oscilacijama - ujutro je puno vlage, a potom naglo zaprži. Upravo zato bi bilo dobro da imaju natkriven prostor za uzgoj povrća.

"Vrijeme se mijenja, sve je toplije, pčele ne spavaju zimski san, rade cijelu godinu... Sve se promijenilo”, komentiraju. A to je i razlog zašto sade murvu i bazgu – žele stvoriti prirodni hlad. Imali su šljivu, ali za nju su tu ipak prevelike temperature i lišće joj izgori.

U planu i kokoši

"Ovaj teren je bio zarašten u šikaru prije no što smo ga krenuli obrađivati. Sada su zapravo najzadovoljniji susjedi jer je sve čisto”, opisuju Anita i Leo, dodajući kako bi željeli držati kokice, najviše radi gnojiva.

"Ali ovdje u ovom trenutku radi turizma nije dozvoljena gradnja čvrstih objekata”, kažu uz nadu da će se to uskoro promijeniti. Kokošji izmet je agresivan pa se brže napravi kompost, a oni pokušavaju zatvoriti krug, napraviti zaokruženu priču, da sve što se ovdje stvara bude iskorišteno.

Svake godine nešto dodaju, u planu je tako izraditi još visokih gredica. Ponekad naprave akciju za više ljudi pa se nešto skuha i lijepo se podruže. Ljudi rado uskoče pomoći. U cijeloj toj priči se obitelj jako povezuje, to je nešto što se danas gubi, kažu nam. A kad navečer sjednu doma, priča se vrti oko toga što će se slijedeći dan raditi.

Bude, naravno, trenutaka ljutnje i razočarenja, ali ide se dalje. Dinamično je i uglavnom veselo, a fizički rad je prirodan i iznimno važan, smatra Leo. On ne može niti zamisliti kako bi mu bilo da mora raditi negdje u zatvorenom prostoru.

Plasman nije problem

Kupci (najčešće vikendaši) im dolaze na kućni prag. Ne reklamiraju se, ali kako se dobar glas daleko čuje, ljudi ih nađu te svake godine dobiju jedan dio novih kupaca. U svakom rapskom mjestu postoji krug ljudi koji zna što i kako se radi na OPG-u Le'olive i taj krug se dosta brzo širi. Ima i domaćih koji ih podupiru, naravno.

Ako bi se proizvodnja jednoga dana toliko povećala da bi stvarali viškove, postoji opcija prodaje hotelskoj kući koja nabavlja od lokalnih proizvođača. Iako u tom slučaju ne mogu postići visoku cijenu, ”bolje i to nego da se baci”.

Razmišljaju i o preradi, za sada spremaju zimnicu za vlastite potrebe. Pokušavaju ostaviti dovoljno za sebe jer žele znati što jedu. Spomenimo i kako je jedna obitelj na Rabu otvorila vege restoran i nabavljaju povrće kod njih. Surađuju i s ostalim lokalnim OPG-ovima.

Obitelj Štokić zasad proizvodi samo sezonski, ali imaju u planu natkrivanje kako bi kroz cijelu godinu imali proizvodnju. Planiraju uzeti staklenik s grijanjem, hlađenjem, ventilacijom... Međutim, to bi morali preko EU fondova jer sami nisu u mogućnosti.

"Sunca ima dovoljno i moglo bi se, rajčicu se u kontroliranim uvjetima ovdje može uzgajati cijelu godinu”, zaključuje Leo Štokić.