Sadnja krumpira u Dalmaciji

Kako iz godine u godinu rastu površine zasađene krumpirom u Dalmaciji, a isto tako i broj kvalitetnih sorata, najpogodnijih za ovu vrstu tla i pod neblje, posjetio sam plantažu krumpira jednog od najboljih stručnjaka za ovu kulturu, dip. Inž. agronomije iz Segeta Donjeg, Miju Baradu.

Zamolio sam gospodina Baradu da mi kaže svoje mišljene o tome i o proizvodnji krumpira u Hrvatskoj uopće. Zadovoljni količinama koje se u Dalmaciji sade, samo su cijene katastrofalno niske radi velikog uvoza iz Makedonije, Tunisa, Cipra, Sicilije a uvozi svatko kako i gdje hoće, pogotovo u velikim trgovačkim lancima. Stoga se svakim danom sve teže nalazi prostor za distribuciju domaćeg krumpira. Na žalost ovo nije sudbina samo krumpiraša već i proizvođača ostalih kultura. Pored krumpira ja proizvodim preko 50 tona mandarinke, .

No da ostanemo kod krumpira, Hrvatsko tržište godišnje traži od 350 do 400 tisuća tona merkantilnog krumpira i ako bi se to proizvelo kod nas trebalo bi poslagati 16 tisuća šlepera od Splita do Zagreba. No to nije sve, za tu proizvodnju je potrebno oko 24 tisuće tona mineralnih gnojiva, oko 200 tona zaštitnih sredstava 18 000 tona nafte, 6 000 različitih profila guma i niz drugih sredstava, a u sve to bi bile uključene domaće tvrtke i svi zajedno na čelu sa državom bi imali posla i dobar profit. Kod uveženog krumpira taj lanac ne postoji i sva zarada ostaje u drugim zemljama. Kada bi se ovo pretvaralo u novac onda bi tek cifre bile zastrašujuće i najbolje bi ilustrirale zbog čega naš težak u Dalmaciji i seljak u Slavoniji doživljava sudbinu ovakvu kakva jest. Kod nas se radi sve stihijski, nemamo uopće poljoprivrednih sistema. Mi pokušavamo raznim poticajima koji više liče na socijalu nego prava poticajna sredstva motivirati poljoprivrednika ali on to nije u stanju. Mi smo zemlja u Europi sa najviše neobrađenih površina po stanovniku a to je nacionalna sramota. U cijeloj Europi nema toliko neobrađenih površina koliko ima kod nas na otocima i priobalju. Zemlja je nacionalno bogatstvo i ona se mora obrađivati ali za to treba stvoriti potrebne preduvjete.

Poljoprivrednik ako nije u stanju proizvodnjom pokriti troškove onda mu se to treba naknaditi pravilnim subvencijama. Zemlja koja ima prazna sela nema budućnosti, to je povijest pokazala i dokazala. Stoga kroz različite susrete, razgovore i predavanja pokušavam to dokazati onima koji mogu pomoći ali izgleda kao da ljudi ne čuju. Hrvatskoj trebaju ljudi koji je doista vole a mogu i hoće joj pomoći kako bi u dogledno vrijeme postala zemlja u kojoj će svima biti život dostojan čovjeka, da na hrvatskoj zemlji živi i radi hrvatski čovjek a ne da budemo robovi na svome, odnosno radna snaga nekih drugih ljudi koji su kupili našu zemlju i po njoj se šepure i nama podsmjehuju. To se ovog trenutka upravo događa, prodaje se ravnica, prodaje se obala, prodaju se izvori pitke vode i sve ono što nam osigurava sretnu i samostalnu Hrvatsku.

Mi ne moramo djeci ostaviti moderne tvornice i tehnologiju ali smo obvezni ostaviti zdravu plodnu zemlju na kojoj će sami kreirati svoj život uz Božju pomoć, završio je gospodin Barada.

Nakon ovog razgovora bio sam pomalo tužan i u nevjerici ali kada sam malo bolje razmislio i sam sam došao do zaključka da je ovo veoma tužno ali istinito. Gospodin Barada je bio na mnogim funkcijama po pitanju povrtlarstva u Hrvatskoj i veoma mu je dobro poznata situacija u našem agraru. Šteta što se ovakvi stručnjaci maksimalno ne koriste i pomognu da se hrvatska poljoprivreda dovede na ono mjesto koje joj pripada među razvijenim zemljama Europe.

Autor: Tomislav Drezga