Čičoka kao alternativa za hranidbu stoke. Kako se uzgaja?

Čičoka (Heliathus tuberosus L.) dobro podnosi i sušu i dok kiša ili zalijevanje ne pokvasi zemlju, ona se na neki način konzervira i čeka pogodne uvjete za nastavak razvoja. Na istom mjestu ostaje godinama.

Ova gomoljasta višegodišnja biljka porijeklom je iz južne Amerike gdje se nalazi u divljem stanju. Ima je i u Sjevernoj Americi. U Europu su je prenijeli Francuzi iz Sjeverne Amerike 1605. godine. Često je nazivaju jeruzalemska artičoka, slatki krumpir, morska repa, mačja repa, divlji krumpir.

Mogla bi i kod nas postati značajna biljka u hranidbi stoke, pa čak i kao pčelinja paša.

Hranjiva vrijednost

Njeni gomolji imaju 80 posto vode i 20 posto suhe tvari. Kod lisnate mase taj odnos iznosi 70 i 30 posto. U skladu s navedenim, kod lisnate mase sadržaj bjelančevina je nešto viši (3,4 posto), a kod gomolja iznosi 1,5 posto.

Udio ugljikohidrata, odnosno masnoća, kod lisnate mase iznosi 17,4 odnosno 1,1 posto, a kod gomolja 16,9 odnosno 0,2 posto. Iz navedenog kemijskog sastava, vrlo je slična hranidbena vrijednost nadzemnog i podzemnog dijela.

Sadnja je tijekom jeseni ili proljeća i na dubinu od osam do 12 cm s razmakom od 40 do 50 cm. Voli puno sunca i vlage.

Korištenje u hranidbi stoke

Podzemni dijelovi ove biljke se odlikuju sadržajem ugljikohidrata inulina i rado ih jedu sve vrste domaćih životinja. Mliječne krave koje se hrane silažom ove biljke na dan daju od četiri do šest litara mlijeka više.

Životinje je mogu jesti i sirovu. Svježe imaju tanku ljusku i često se koristi kao hrana za svinje. Osim gomolja, od ove biljke se koristi zelena masa ili silaža, kao dobra voluminozna stočna hrana. Ova kultura je okopavina, ali je specifična zbog karakterističnih bioloških osobina, prvenstveno vegetativnog načina razmnožavanja.

Ljekovita čičoka: Kada se sadi, a kako se čuva?

U nekim zemljama svijeta koristi se i za ljudsku prehranu i podsjeća okusom na artičoku. U prehrani je mogu koristiti osobe oboljele od šećerne bolesti. Kao prilog jelu koristi se kuhana ili pečena, kao i krumpir, dok se od brašna, dobivenog od njenih gomolja, priprema specijalan kruh. Gomolji se u nekim zemljama koriste za proizvodnju etanola. 

I gomolj i zelena masa

Iskorištavanje ove kulture može biti dvojako: korištenje gomolja i korištenje nadzemne zelene mase za stočnu hranu. Može se koristiti samo na jedan ili, usporedno, na oba načina. Ako se koristi i za zelenu masu, prinos gomolja se smanjuje za 40 do 60 posto, što je razumljivo jer se zelena masa ranije koristi, prije nego što se gomolji dobro razviju.

Obično se vade kada ih treba trošiti, tj. postepeno iz zemlje prema potrebi i daju se stoci. Vadi se od početka jeseni (rujna), tijekom zime, sve do proljeća kada to dozvoljavaju vremenske prilike.

Vađenje se može obaviti strojevima vadilicama za krumpir ili pomoću pluga izoravanjem. Prije vađenja, treba stabljike ukloniti rezanjem do zemlje. Stabljike mogu poslužiti za ogrjev. Gomolji se ne mogu dugo čuvati, najviše tri tjedna jer se poslije toga naglo sparuše i gube hranjivu vrijednost. Najčešće se vade za dvodnevnu hranidbu, te ovakvim načinom korištenja one stalno ostaju svježe.

Na proljeće su slađe

Rano s jeseni su malo gorkog ukusa, koji se kasnije smanjuje, a u proljeće potpuno nestaje što se obično tumači transformacijom inulina u fruktozu - levulozu. Zbog toga su gomolji čičoke u proljeće slađe i ukusnije.

Prinosi gomolja pri optimalnim uvjetima iznose 30 do 40 t/ha, a zelene mase oko 50 do 55 t/ha. Čičoka može dati prinos gomolja maksimalno do osam t/ha, ali zato daje veliki prinos zelene mase.