Paljenje slame je najgori način njenog uklanjanja: Koje su alternative?

Nakon što se od nadzemnog dijela biljke izdvoji prinos, na parceli ostaju velike količine žetvenih ostataka. Ovisno od kulture, njihova količina može iznositi i do 10 t/ha za strne žitarice, odnosno više od 30 t/ha za kukuruz. Ranije su se žetveni ostaci kao što je slama ili kukuruzovina u pravilu prikupljali zajedno s glavnim proizvodom (zrnom ili klipom), kako bi se koristili u stočarstvu.

Ovi sporedni proizvodi su tako korišteni - bilo za hranidbu stoke ili kao prostirka, pa čak i za potrebe kućanstva. Od slame su se pravile korpe, dušeci, jastuci ili su ovi materijali korišteni za izgradnju objekata. Zbog introdukcije suvremenih sustava uzgoja stoke, novih načina upravljanja stajnjakom i izgradnje stajskih objekata, potreba za slamom u stočarstvu svedena je na minimum.

Izvor organske tvari

Stoka rado jede samo slamu zobi, usitnjena slama drugih vrsta žitarica se u manjoj mjeri dodaje kao balast u voluminozne smjese zbog pozitivnog djelovanja na probavu, a kukuruzovina je potpuno izbačena iz upotrebe u stočarstvu.

Međutim, kako se smanjila upotreba žetvenih ostataka van polja, oni sve češće ostaju na mjestu proizvodnje gdje stvaraju potpuno drugačije probleme. Velike količine žetvenih ostataka otežavaju obradu tla, a predstavljaju i prijelazni dom za brojne štetnike i patogene mikroorganizme. Suvremeni kombajni prevazilaze te probleme sječkama ili usitnjivačima žetvenih ostataka, međutim takva tehnološka rješenja još nisu toliko zastupljena na domaćim poljima.

Mnogi farmeri, u namjeri da uklone nepoželjan i nepotreban materijal, pale slamu u poljima. Ovo rješenje, osim što je kažnjivo, je neprikladno iz više razloga. Naime, time se povećavaju rizici od izazivanja požara, budući da plamen vrlo lako izmiče kontroli naročito ako je biljni materijal vrlo suh, a vrijeme vjetrovito. Također, paljenjem slame u atmosferu se oslobađa ugljik u obliku ugljik dioksida, što doprinosi globalnom zagrijavanju. Međutim, ono što se često gubi iz vida je da se tako iz tla gubi vrijedna potencijalna organska tvar. 

Pališ strnište? Sam si sebi najveći neprijatelj, a možeš ostati i bez poticaja!

Slama je izvor organske tvari koju, za razliku od uobičajenog organskog gnojiva, nije potrebno dovoziti na parcelu - ono je već tu. Pored toga, u njoj se nalazi i određena količina hranjivih elemenata. Prema analizama u jednoj toni pšenične slame sadržano je oko 5 kg dušika, 1 kg fosfora, 10 kg kalija, 3 kg kalcija, 1 kg magnezija, 0,7 kg sumpora i brojni drugi mikroelementi koje je poželjno vratiti zemljištu. Uz to, unošenjem slame u tlo značajno se poboljšava njegov vodni, zračni i temperaturni režim, što sve djeluje pozitivno na njegove fizičke i biološke osobine.

Unos ostataka u tlo

Paljenje i posljedično visoke temperature u površinskom sloju tla negativno djeluju i na zemljišnu mikrofloru, smanjujući biološku aktivnost tla i usporavajući gotovo sve mikrobiološke procese. Dakle, ukoliko ne postoji poseban razlog za spaljivanje slame, kao što je značajna infestacija štetnicima ili patogenima koje je potrebno fizički uništiti, slamu je najbolje unijeti u tlo.

Unos žetvenih ostataka u tlo može biti otežan ukoliko mehanizacija nije odgovarajuća ili optimalno podešena. Žitni kombajn vrši djelomično usitnjavanje slame tako da ona uglavnom ne predstavlja veliki problem prilikom obrade tla. Zbog vremena potrebnog za mineralizaciju slame, preporučuje se prašenje strništa. Ova mjera predstavlja ustvari plitko zaoravanje žetvenih ostataka, a ima brojne prednosti. Prašenjem strništa u tlo se unosi slama čime se ubrzava proces njene razgradnje, prekida se kapilaritet tla čime se smanjuje isušivanje, a u određenoj mjeri se kontrolira i korovska populacija.

Obavezna mjera: Na prašenju strništa ne treba štedjeti jer nas može skupo koštati

Kako slama ima širok omjer ugljika i dušika, mineralizacija je otežana usljed mikrobiološke imobilizacije dušika. Ova pojava je ustvari rezultat prenamnoženja korisnih mikroorganizama tla koji u svoje stanice ugrađuju dušik, a on postaje dostupan biljci tek po izumiranju istih. Zbog toga se u tlo dodaje određena količina dušičnih gnojiva, obično preporuke za pšeničnu slamu iznose oko 50 kg/ha N ukoliko je riječ o normalnom prinosu slame. Umjesto mineralnih gnojiva, može se koristiti i stajnjak, gnojovka ili gnojinica (osoka).

Ovisno od plodoreda, djelomično unošenje slame u tlo moguće je izvršiti i tanjuranjem, pa čak i frezanjem, ali je u tom slučaju učinak nedovoljan.

Kukuruzovina ima veći sadržaj dušika

U usjevima kukuruza pitanje rukovanja žetvenim ostacima ovisi uveliko od načina berbe. Kombajni za kukuruz bolje usitnjavaju nego berači-komušači, a što olakšava njihovo kasnije unošenje u tlo. Međutim, ukoliko se kukuruz koristi za silažu žetvenih ostataka skoro pa i nema. Prije zaoravanja ostataka kukuruza ili suncokreta, preporučuje se primjena posebnih tehničkih rješenja oruđa za mehaničko usitnjavanje nadzemne mase.

Riječ je o sječkama, različitim valjcima opremljenim noževima ili pak malčerima. Kukuruzovina ima čak i veći sadržaj dušika, a manje lignina u usporedbiusa slamom, njeno zaoravanje je teže, a paljenje često nemoguće zbog veće vlažnosti materijala ili vremenskih uvjete u vrijeme berbe.

Slamu i kukuruzovinu moguće je i preraditi u kompost koji će potom biti korišten za gnojidbu, ali je taj proces znatno zahtjevniji jer uključuje više manipulacije, transporta i specifičnu mehanizaciju. U konačnici, najjednostavnije i najjeftinije je organsku tvar koristiti na mjestu gdje je i nastala.

Slama se koristi i kao organski materijal za malčiranje tla, naročito u povrćarstvu, pa je i to jedna od primjena žetvenih ostataka strnih usjeva. Neki od suvremenih pristupa poljoprivrednoj proizvodnji kao što su konzervacijska ili reducirana obrada bazirani su upravo na primjeni malča, a za cilj imaju smanjenje obrade tla i ostavljanje što veće količine biljnih ostataka na površini. Međutim, ovi načini organizacije proizvodnje i upravljanja tlom, iz brojnih razloga, još nisu pronašli veću primjenu u našem području.