Pretraga tekstova
Seljaci za žito traže više nego što ono vrijedi prema tržišno određenim cijenama. A pšenica se sije posvuda, bez obzira na područje, čak i u priobalnom području.
Riječ struke seljaci zanemaruju i tako se, umjesto sadnje neke od kultura koje su primjerenije području, a imaju i poticaje i zagarantiran otkup - svako ljeto ponavlja isti scenarij. Traktori na cestama pokušavaju iz državne kase ishoditi višu cijenu poticaja. Za pšenicu, naravno.
'Seljaci ne mogu tražiti da se država brine o njihovim zaradama određujući cijene prosvjedima. Država se, kada je riječ o seljacima i proizvođačima pšenice, već ponaša kao Djed Mraz koji dijeli poticaje poput dječjih darova.
To dovodi do toga da su proizvodi od brašna skuplji, i da trpi domaća prehrambena industrija', rekao je za Večernji list Stipan Bilić iz Hrvatske udruge poslodavaca.
Bilić objašnjava: 'Direktni troškovi proizvodnje pšenice iznose 50% prihoda. U to je uključeno 16 sati godišnjeg rada po hektaru, 250 do 300 kilograma gnojiva i zaštitnih sredstava, 210 kilograma sjemene pšenice te 80 litara goriva. U prihod su uključeni i poticaji. Prodaju li pšenicu po 80 lipa, prihodovat će 7.000 kuna po hektaru.
Obrađuje li 10 hektara seljak zarađuje 35.000 kuna, na koje bi trebao platiti poreze, ako bi zaposlio i platio radnika za potrebnih 20 radnih dana. Oni koji ostvaruju 5,5 tona - posao im se isplati. Oni, pak, koji imaju manje prinose - rasipaju resurse i logično je da im je cijena otkupa preniska. Pritom je riječ o djelatnosti koja nije radno intenzivna, te je bitna - količina.
Hrvatski prosjek po hektaru iznosi 4 tone, dok je europski prosjek 7 tona po hektaru. Njima svaka cijena iznad 70 lipa stoga odgovara.'
'U Hrvatskoj je država jedna velika zadruga što poseljačuje cijeli sustav', zaključuje Bilić.
Povezana biljna vrsta
Izvori
Tagovi
Trenutno nema komentara. Budi prvi i komentiraj!
Agroklub® koristi internet kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Korištenjem stranica prihvaćate pravila privatnosti o kojima možete više saznati ovdje