Raoula

Rauola se ubraja u jednogodišnje zeljaste biljke. Podrijetlom je iz Njemačke. Zbog velike količine zelene mase i vretenastog korijena koji rahli tlo upotrebljava se kao biljka za zelenu gnojidbu, a može i za krmno bilje. Rauola je vrlo otporna prema suši i zato se koristi u postrmnoj sjetvi, pa i u uslovima suhog ratarenja daje dobre prinose. Ova godina bila je dosta pogodna za sjetvu rauole nakon žetve ječma i pšenice zato što je bilo dovoljno kišnih dana pred žetvu i u samoj žetvi, što je omogućilo onima koji imaju znanje i iskustvo da to dobro iskoriste.

Danas kada je upotreba pesticida, mineralnih gnojiva, i teške mehanizacije u poljoprivrednoj zoni prisutna to je umanjilo plodnost tla, a upotreba stajskog gnoja otišla je u zaborav i zato oni koji koriste zelenu gnojidbu vraćaju tlu narušeno stanje. Prinosi svih kultura veći su na površini gdje je korištena zelena gnojidba. Koliko je važno zaoravanje rauole kao zelene gnojidbe vidi se samo iz jednog primjera: rauola je nastala kao proizvod križanja uljane repice i rotkve, dakle uljana repica iz koje je djelomično nastala rauola iznosi iz tla velike količine hranjivih tvari, dvostruko veće od onih koje iznose žitarice. Prema nekim ispitivanjima uljana repica iznosi iz tla pri srednjim prinosima: dušika 162kg/h, fosfora 84kg/h, kalija 113kg/h i kalcija 99kg/h. Svakako iznosi i mikroelemente, koji nisu dovoljno istraženi. Budući da rauola ima veći i snažniji korijen od uljane repice, to su vjerovatno i količine hranjivih tvari veće koje ova biljka iznosi. Prema tome hranjive tvari koje je ova biljka iznijela svejedno ostaju u tlu i moglo bi se reći da se time ništa ne postiže. Međutim nije tako. Poslužit ćemo se jednim primjerom: gnojidba usjeva mineralnim gnojivima osobito dušičnim obavlja se od predsjetvenog razdoblja, pa sve do cvatnje.

U tom vremenu određene količine gnojiva potroše biljke, a drugi dio se ispire na veću dubinu, dakle izvan dohvata korijenovog sustava. Biljke čiji se korijen razvija u površinskom dijelu zemlje tako ostaju bez dijela hrane. U takvim i sličnim slučajevima dolazi do izražaja rauola, koja svojim korijenom „izvlači“ hranjive sastojke koji su otišli na veće dubine. Zaoravanjem zelene mase svi ti sastojci dolaze opet na dohvat korijenu drugih kultura. Druga prednost zelene gnojidbe je u tome što su hranjivi sastojci sastavni dio organske mase, pa se ne mogu ni ispirati. Postupno se mineraliziraju pa služe kao hrana drugim usjevima. Nadalje organska masa poboljšava strukturu tla, povećava vodozračni režim, obogaćuje tlo korisnim mikroorganizmima, tlo postaje lakše za obradu i sl. Važno je spomenuti da uzgojem međuusjeva kao što je zelena gnojidba čuva se okoliš od zagađenja, nitratima i nitritima, koji dolaze spuštanjem kroz tlo do vodotokova i zagađuju pitku vodu. Dakle oni mobiliziraju hranjiva i često se govori o tzv „usjevima hvatačima“ koji su glavni zaštitnik vodotokova. Međuusjeve treba koristiti iz mnogo razloga. U prvom redu ako se uzgaja samo jedan usjev godišnje npr. pšenica, tada prema naučnoj spoznaji tlo se koristi samo 63 posto od svoga kapaciteta. Uzgojem npr. pšenice i ječma preostaje 80-100 dana vegetacije ili temperaturne sume oko 2000 stupnjeva Celzijevih neiskorištenim, a što bi se u sustavu navodnjavanja moglo dobro iskoristiti. Nadalje sve je više slučajeva kada mineralna gnojiva koja smo dali budu neiskorištena kao npr. u sušnim godinama, kada usjev zahvati bolest, kod usjeva kratke vegetacije, kulture koje slabo koriste gnojiva npr. krumpir i sl. Zato je i bitno međuusjev zasijati odmah iza žetve glavnog usjeva.

Bitan je i pravilan izbor međuusjeva što ovisi koju smo mu funkciju namjenili. Ako je to zelena gnojidba usjevi su male potrošnje uglavnom jeftinog sjemena i koje smrzavaju sa jačim jesenskim mrazom. To su npr. gorušica, facelija i ogrštica. Ovi usjevi sa ekološkog gledišta zovu se „usjevi hvatači“ koji oslobođeni dušik ugrađuju u organsku masu. Sa privrednog značaja to su medonosne biljke-naročito facelija koje pčelarima mnogo znače. Nadalje ove kulture štite tlo od erozije i zakorovljavanja. U zelenoj gnojidbi za sad najbolje se pokazala rauola jer duboko rahli tlo i daje velike prinose zelene mase što se kreće od 20 do 80 t/h. Ovaj veliki raspon u prinosu ovisan je o pripremi zemljišta za sjetvu, koje ima zadaću da sa što manje prohoda usitni tlo i omogući nicanje. Puno prohoda istjera vlagu iz tla i oslabi nicanje.

Suvremena mehanizacija omogućava da se priprema tla obavi u jednom prohodu, ali takva mehanizacija je skupa i nije za male površine. Kod rauole sjetva se obavlja u redove razmaka od 20 do 30 cm, na dubinu do 3cm. Utrošak sjemena je 1,5 do 2gr za 1m2. Dobro je spomenuti da je poslije sjetve potrebno obavezno povaljati tlo radi dobrog nicanja biljaka. Rauola je dobra krmna biljka jer zbog velike lisne mase stoka ju rado jede, a osobito krave kod kojih se povećava mliječnost i zdravstveno stanje je bolje te su životinje otpornije prema bolestima. Sjetva rauola može se primjeniti i kod zasnivanja voćnjaka baš zbog rahlosti tla i organske mase. U ekološkoj proizvodnji zelena gnojidba povećava prinos kao što smo rekli svih kultura te je treba koristiti gdje je god moguće.

Autor: Branko Dušanić, dipl.ing./Agroglas