Posljednji ribar u Šarengradu čuva tradiciju ribarenja na Dunavu

Ne tako davno u Šarengradu kod Iloka na Dunavu je bilo 20 ribara. Danas je posljednji ostao Tomislav Zajac Toca koji ne dopušta da nestane višestoljetna tradicija ribarenja na ovoj rijeci. 

"Ribolov mi je u krvi, ovim se bavim gotovo 40 godina. Nekad je bolje, nekad gore, ali loši dani prođu na Dunavu. Ovdje ima ribiča i po zimi jer nisu ni zime što su nekada bile, kada su i ribe "spavale". Odem čamcem na vodu skoro svaki dan, samo da ne puše jako", započinje svoju ribičku priču Toca Zajac, dok čisti tek ulovljenu ribu za fiš koji krčka na laganoj vatri na Šarengradskoj adi, riječnom pograničnom otoku veličine oko 1.000 ha.

Jedna rijeka, dva zakona    

Prema njegovim riječima, još su i naši preci iz Dunava vadili ribu i stavljali je direktno u kotlić. No, Toca je ostao sam na velikoj rijeci, posljednji riječni ribar u idiličnom gradiću koji posjetitelje privlači svojom jednostavnom, ali impresivnom ljepotom. Inače, ova rijeka je druga najveća europska duga čak 2.857 kilometara. Teče kroz devet država, u Hrvatskoj  je to 188 km. Na obali Šarengrada je 10-ak čamaca, ali oni danas služe u turističke svrhe i samo jedan ima mrežu za loviti ribu. 

Inače, u Dunav utječe oko 300 pritoka, od kojih je više od 30 plovnih, a napoznatjije ribe koje Toca ustrajno lovi su smuđ, som, šaran dok je kečige sve manje. Naime, njezin izlov je i potpuno zabranjen u susjednoj Srbiji. Ista rijeka, dva zakona, otkriva naš ribolovac, koji nas upućuje da su restorani ti koji diktiraju tržišne uvjete pa krupnije ribe poput jesetre, pastruge ili morune, bolje idu.

I njegov pokojni otac Tomislav je bio alas, ali i graditelj čamaca i poljoprivrednik, u vrijeme kada je u Šarengradu živjelo 30-ak ribara. Danas su to neka minula vremena, koja će se teško vratiti jer prirodni uzgoj polako gubi bitku sa klimatskim promjenama, nevoljko će Toca. On voli u miru raditi, pa makar bio mokar veći dio dana nego li pričati o poslu, koji je samotan i traži vještinu koja se godinama stječe. S

druge strane je jako društven pa će i prvi zapjevati i to na kraju radnoga dana koji počinje vrlo rano, jer valja uloviti ribu za ručak što nije baš jednostavan posao.

Sve manje carske ribe - kečige

Na naš upit postoji li mit o divljoj ribi, odnosno razlika od one iz uzgoja od ulovljene u rijeci, Toca se nije dao zbuniti. Kaže da mit postoji, ali da okus ne može biti isti. Naime, kada rukom zagrabite les ili prapor na obali Dunava, koja je žućkaste boje, a on vam lagano sipi kroz prste, tada shvatite zašto se oko ove velike rijeke nalaze i brojni plodni vinogradi.

Ulovljeni primjerci najčešće su danas "porcijaši" eventualno za dvije osobe, jer su krupnije kečige danas prava rijetkost, iako se radi o ribi koju zovu i carska. Može biti teška i do 16 kilograma te dužine od 120 centimetara. No, za razliku od svojih velikih srodnika jesetri, posebno omiljenih zbog proizvodnje najfinijeg kavijara, kečige su lovili samo radi mesa, koje je vrlo ukusno i posve bez kostiju, samo sa središnjom hrskavicom.

Toca skromno kaže da njegova najveća kečiga nije bila teža od sedam kilograma. Otklonio je i naše predrasude o masnom ribljem mesu, posebno šarana, okusa po mulju, kojega ni rašlje ne mogu spasiti.  To kaže, nije moguće, jer divlja riba iz snažne dunavske struje mora se kretati da bi živjela te za razliku od tovljene u plitkim blatnjavim ribnjacima, ona ima čvrsto meso odličnog okusa.

Za dobar fiš najvažnija je svježa riba

Tajnu dobroga fiša na obali Šarengradske ade, koju je prošle godine dosta poharalo nevrijeme, čiji su tragovi na šumi i dalje vidljivi, otkrio nam je kuhar Jozo Grbeš. On godišnje skuha fiša za barem tisuću ljudi, što znači u prosjeku jednom tjedno. Drži da nema tu neke velike tajne, osim što riba mora biti svježa, a ondje kaže, imaju sreću da žive uz Dunav, a ne neku šodericu. Smatra da riba iz umjetnih jezera, koja su nastala zbog iskapanja šljunka, nema tu svježinu.

Grbeš dok pazi na fiš koji se treba polako krčkati priča nam da je i ova specijalitet isto tako stvar ukusa. Kaže u njegovoj obitelji supruga ne voli ljuto, a djeca i on ga obožavaju. Isto tako se mijenjaju prehrambene navike, pa mlađi ljudi  sve manje znaju čistiti ribu o čemu također valja voditi računa kod pripreme fiša, ali i prodaje ribe, kaže on.

Inače, Grbeš je rođen u Rami u BiH, ali je jako zavolio Dunav i način života uz veliku rijeku, koja zove na druženje i odmor za dušu uz vodu koja život znači.