Raste domaći uzgoj kvalitetne ribe, ali za nju nema mjesta u studentskim menzama?!

O važnosti prehrane ribom danas se puno govori, ali se na promjenama malo radi.

Za jednu mediteransku zemlju imamo prilično nisku razinu njene potrošnje po glavi stanovnika. Naime prosječni Hrvat godišnje pojede nešto manje od 23 kilograma ribe na godinu. Od tog broja slatkovodne pojedemo svega 1,5 - 2 kg. To znači da se šaran, pastrva, som, smuđ, štuka... na našim tanjurima nađe svega šest do sedam puta godišnje, dok zdravstvene smjernice preporučuju unos ribe dva puta tjedno.

Naša su djeca među najdebljima u Europi, a prakse govore da se slabo trudimo to popraviti.

Nutricionisti kazuju da je riba odličan izvor bjelančevina, vitamina i minerala, a omega 3 masne kiseline imaju značajnu ulogu u razvoju moždane kore, poboljšavaju sposobnost pamćenja i razumijevanja. Zašto onda u jelovnicima naših studenata nema veće količine i zašto, osim pastrve, nema njedne druge slatkovodne?

S druge strane, iz domaćeg je uzgoja imamo sasvim dovoljno. Više je izvezemo nego uvezemo, što je rijetkost u vanjsko-trgovinskoj razmjeni prehrambenim proizvodima. U čemu je onda problem, pitate se?

Odgovor čini se leži u birokraciji - Ministarstvo znanosti i obrazovanja već godinama nije korigiralo studentski jelovnik.

Gdje je zapelo?

Da bi šaran i ostala slatkovodna riba bila dostupna studentima, kojih je 150 tisuća u Hrvatskoj, potrebno ih je unijeti u jelovnik koji je sastavni dio Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na pokriće troškova prehrane studenata, koji ujedno definira i cijene. A taj isti pravilnik nije mijenjan već 10 godina.

Još 2019. godine Hrvatska gospodarska komora zatražila je od Ministarstva znanosti i obrazovanja, da se u sastavni dio jelovnika u studentskim centrima uvede i ostala slatkovodna riba, te njeni proizvodi. Ministarstvo poljoprivrede podržalo je tu inicijativu.

Prije četiri godine, 2020. osnovano je povjerenstvo i pokrenuta je izmjena Pravilnika. Od tada je održano nekoliko sjednica povjerenstva, definirali su se neki smjerovi, no izmjena pravilnika s dopunama jelovnika do danas nije objavljena na e-savjetovanju.

Pitali smo Ministarstvo znanosti i obrazovanja kada će izmijeniti predmetnu regulativu koja bi studentima omogućila studentima pristup zdravijoj prehrani, ali nam nisu odgovorili na upite, mejlove ni telefonske pozive.

Hrvatski oslić u šibenskim vrtićima, a zašto ne u cijeloj Hrvatskoj

Nadalje, da bi neka riba ušla i u školske jelovnike, obrok mora biti definiran u Nacionalnim smjernicama za prehranu djece u osnovnim školama, koje su također u nadležnosti tog ministarstva.

Nacionalne smjernice objavljene su još davne 2013. godine, a nema saznanja hoće li se one mijenjati i kada. Ono što najviše žalosti je da u tom dokumentu stoji samo ovo:

"RIBA: Filetirana riba bez kosti, te papaline, srdele i lignje. Za pripremu riblje paštete može se koristiti riba iz konzerve (sardine, tuna i sl.)"

Studenti jasno poručili što žele

Malo je reći da ne idemo u korak s vremenom, jer nove generacije studenata imaju sasvim drugačije prehrambene navike.

Razgovarali smo s nekima od njih. Student iz Velike Gorice kaže da u menzama osim liganja ne primjećuje drugu ribu, ako je uopće ima u ponudi. Kod kuće mu se za ručak zna naći losos, jednom u dva tjedna kaže, a ribu bi jeo češće da može.

Zagrebačka studentica (vegetarijanka, op.a.) isto bi je rado više jela, ali u menzama osim prženih liganja i paniranih ribljih štapića, rijetko nađe filet, pa obično ruča tjesteninu i povrće. Na obiteljskom stolu povremeno joj se nađe pečena orada, dok slatkovodnu rijetko jede doma.

Njena kolegica iz Makarske, koja ima dijabetes, kaže da bi također u menzi radije jela ribu.

Nema zdravijeg obroka od ribljeg, ali riblji štapići nisu riba

Prehrambene preferencije studenata mijenjaju se svakom novom generacijom. To jasno pokazuje i anketa Ministarstva znanosti i obrazovanja, gdje se 76 posto studenata izjasnilo da je spremno platiti i veću cijenu za zdraviju prehranu.

Zašto onda toliko čekamo na izmjenu pravilnika koji bi im to omogućio, ostaje nejasno.

Da stvar bude smješnija, uzgoj ribe (akvakultura) definirana je kao strateška grana hrvatskog gospodarstva, te je sastavni dio razvojnih strategija.

Kapaciteti uzgoja ribe rastu

Trenutno u Hrvatskoj imamo 49 uzgajališta slatkovodne ribe na oko 12.000 hektara površina. Uzgajajamo toplovodne i hladnovodne vrste, a najznačajnije su šaran i kalifornijska pastrva. Ukupna proizvodnja u 2022. godini iznosila je 4.118 tone.

Najviše uzgajamo šarana 2.459 tona, dok na pastrvu (kalifornijska i potočna) otpada 424 tona.

U 2021. godini ukupna proizvodnja slatkovodne ribe povećana je za 46 posto, s naglaskom na toplovodnu (šarana) gdje je povećanje bilo gotovo 60 posto. Slatkovodni šaranski uzgoj odvija se na oko 10.000 hektara, a još 4.000 ha je u fazi stavljanja u funkciju, pa se očekuje i dodatni porast ove proizvodnje.

U akvakulturi nam kontinuirano raste broj zaposlenih, investicije i proizvodni kapaciteti, kao i prihodi proizvođača. 

Nije li šteta za društvo u cjelini da ta riba ne nalazi učestaliji put prema domaćim potrošačima, pogotovo na jelovnicima naših školaraca i studenata?

Nakon objave ovog članka Ministarstvo znanosti poslalo je odgovor na upit Agrokluba u kojem su naveli da je u tijeku postupak izmjena i dopuna Pravilnika s ciljem dodavanja novih jela koja bi bila prilagođena različitim tipovima prehrane, a koji bi trebao stupiti na snagu prije iduće akademske godine.