Hrvatska ima 35 autohtonih pasmina domaćih životinja, neke su nažalost visoko ugrožene

Edukativna izložba hrvatskih autohtonih pasmina pod nazivom Farmica održana je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 50-ak izlagača predstavilo sve ono što naša zemlja ima od 35 autohtonih pasmina domaćih životinja. Preko boškarina, buše, ličke pramenke, hrvatske bijele koze do hrvatskih hladnokrvnjaka, magaraca, ali i dalmatinskog bušaka, koji je u fazi priznavanja, te više vrsta pasa, od kojih izdvajamo hrvatskog ovčara.

"Prva farmica nam je bila dobar vjetar u leđa, pa ove godine na izložbi imamo i neke nove vrste autohtonih domaćih životinja, kao što je dalmatinska koza i hrvatski opaljeni kunić", kazala nam je voditeljica projekta Jasna Kusanović, apsolventica Veterine, dok smo obilazili izložbene štandove.

Nema boljeg čuvara stada od hrvatskog ovčara

Na izložbenom štandu OPG-a Maria Frketića iz općine Neretić u Karlovačkoj županiji zatekli smo više hrvatskih ovčara. Na poligonu demostrirao kako rasni pas, pod imenom Medo, čuva, odnosno upravlja s tri ovce što ga je, istina, malo zbunilo jer je navikao na puno više ovaca - Frektić ih ima 150 u stadu, ali je sve poslove Medo obavio bez greške.

Njegov vlasnik kaže da nema boljeg čuvara stada od hrvatskog očara, jer je puno brži od pastira, što se tiče vraćanja stada na pašnjaku. No, dug je i zahtjevan put do dobrog pastirskog psa, koji uz valjanu obuku, mora imati i genetsko naslijeđe da bi bio uspješan u svome zahtjevnom poslu.

Naime, napominje da je Medo bio jedan od sedam štenaca u leglu, ali da je već s tri mjeseca za razliku od svoga brata, koji je bio preagresivan pa je rastjerivao ovce, pokazivao potencijal za pravog pastirskog psa. Isti dolazi do punog izražaja poslije puberteta odnosno s godinom i pol starosti. Inače, njegov radni vijek iznos do devet godina, kada mu počinje padati 'radna energija'.  Medo sada ima pet godina, pa je pravo vrijeme da dobije i kvalitetne potomke za što se njegov gazda već pobrinuo.

Frketić nam je otkrio da njegov čuvar zna i naredbe rukama, što znači da stado mora potjerati lijevo ili desno, jer se zna dogoditi da zbog buke s autoceste, koja prolazi blizu pašnjaka kod tunela Sv. Marko uz rijeku Dobru, ne čuje glasovne naredbe.

Dalmatinskog bušaka ostalo još samo 40

Drugu godinu za redom na izložbi je bio i Dalmatinski bušak, autohtona pasmina konja koja, još uvijek, nije priznata. Ostalo ih je, kaže Ema Listeš iz Splita, predsjednica istoimene udruge iz Sinja, svega 40-ak jedinki, većinom u Dalmatinskoj Zagori, od kojih većina nije čipirana. Udruga broji 15 članova, a nadaju se skorom priznanju ove primitivne pasmine koja je u prošlosti uglavnom služila za nošenje tereta, u prvom redu drva i maslina na otocima, ali je tu funkciju većinom izgubila pa se u udruzi nadaju da bi mogla dobiti neke nove turističke sadržaje. 

Jedan od rijetkih stočara koji ima više bušaka je Andrija Ribičić iz Šestanovca, koji ima veliko stado od 200 buša, 300 magaraca i 80 konja. On uporno tvrdi da pasminu vrijedi održati pod svaku cijenu jer se radi o nacionalnom blagu, koje ne smije samo tako nestati već je treba sačuvati za buduća pokoljenja. 

Inače, Hrvatska ima 35 autohtonih pasmina domaćih životinja, a neke su, nažalost, visoko  ugrožene. Na toj crnoj listi i dalje je autohtoni međimurski konj, čiji se broj već godinama kreće oko samo 30-ak živućih jedinki, ali on je ujedno i najstarija izvorna hrvatska konja koja se spominje u gotovo svim hipološkim leksikonima i atlasima svijeta. 

Na izložbi smo vidjeli i Križevačku kukmicu, autohtonu pasminu kokoši, koja je nastala prije 40 godina selekcijskim radom na domaćim kokošima u kalničkom Prigorju. Pasminu karakterizira  bujno perje žute boje, koje je crno obrubljeno. Nju je predstavio OPG Slavko Merkaš, kao i kokoš hrvaticu, zagorskog purana...