Tajna pobjedničkog soparnika: Birano brašno, domaća blitva, luk i ulje i on vruć, dobro začinjen

Franka Grlanović iz Tugara pobjednica je ovogodišnjeg sedamnaestog po redu Festivala poljičkog soparnika održanog u Dugom Ratu.

"Birano brašno, domaća blitva, luk i ulje i on onako vruć, dobro začinjen. To je riceta pobjednika, drugih tajni nema", sažela je u jednoj rečenici šezdesetdevetogodišnja domaćica  pobjedničku formu svog zeljanika ili uljanika, kako ga još zovu.

Između 22 prijavljenih iskusnih meštara i meštrica o' soparnika, odnijela je laskavu titulu najbolje s ovog već nadaleko poznatog gastronomsko-turističko-tradicijskog spektakla Poljica i njihove tradicije na kojem se okupilo više od tri tisuće posjetitelja. Uglavnom dičnih Poljičana iz svih sela i mjesta nekadašnje Knežije. No, nije nedostajalo ni zapadnoeuropske turističke elite koja se divila mirisima i okusima nekadašnje siromašne prehrambene namirnice, danas obožavane i cijenjene u europskim okvirima zaštičene delicije.

Da se ne radi o slučajnosti i sreći, već umijeću i ljubavi prilikom pripreme, potvrda je i srebrno odličje kojeg je ove godine zajedno s Nevenkom Pundom podijelio Frankin sin Antonio što je po mnogima, posebno peteročlanom ocjenjivačkom žiriju, itekako zaslužena nagrada s obzirom na viđeno i kušano.

Od sirotinjskog jela do delicije 

Trećeplasirane s tek nekoliko bodova manje su Ljubica Kuvačić i Željka Šarić iz Trnbusa s čijih su užarenih komina na sinijama pred suce poljičkog soparnika, izišli ništa manje vrijedni pekarski proizvodi od razvaljenog tijesta ispunjeni blitvom i crvenim lukom.

Naime, sve je započelo dimnom zavjesom koja se spustila na dugoratsku Lučicu kroz koju se tek nadzirale vrijedne i vješte ruke domaćina i domaćica koje su razvlačile tijesto na sinijama ispred otvorenih komina uzduž poredanih podno dugoratske šetnice, a ispred svakog gomila domaćih i stranih gostiju s mobitelima i fotoobjektivima pokušavajući se osim komadića netom ispečenog tijesta romboidnog oblika, domoći mjesta za što bolji kadar.

Negdje ipak malo više praši.

Štand je to dvadesetsedmogodišnje Nensi Očasić iz Gata koja zajedno sa suprugom Ivanom već deset godina živi od soparnika.

"Na svom OPG-u bavimo se isključivo ovom našom delicijom. Interesa nikada nije pofalilo, pa tako ni večeras  Ljudi dolaze, gledaju, uživaju i naposljetku kušaju naš proizvod. Svi sastojci za dobar soparnik isključivo su iz našeg vrtla. Ukoliko pofali blitve kupujemo je kod provjerenih, naših domaćih proizvođača".

A drva…

Soparnik je najbolje peći na maslinovom drvu, brsitu, šipku ili lozini. To mu daje dodatnu kvalitetu, ističe Nensi žonglirajući na oduševljenje mnogih, s tek ispečenim od metra promjera, pečenim tijestom pepelaste sive boje koji u Dugi Rat privlači ne samo one gladnih očiju i prazna želuca, nego i znatiželjnike koji pozorno prate i krišom zapisuju recept spravljanja te nekada siromaške hrane, a danas priznate delicije.

Odmalena uče tajne dobrog soparnika

Kao dobra poznavateljica svih poljičkih kulinarskih tajni, pa tako i one vezane za soparnik, tvrdi da je za dobar zeljanik potreban jedan kilogram brašna i tri puta više blitve. Sve drugo je povijest. A to od povijesti naovamo naučila je korak po korak sa svojim suprugom. Možda prvih nekoliko nije bilo jestivo, a svaki idući bio je za prste polizati.

I nije ona najmlađa.

Četnaestogodišnja Ljubica Kuvačić i njena baka Mira svojim umijećem posebno plijene pažnju. Razgrtanje vatre, razvlačenje i zavijanje tijesta Ljubičin je posao. Nimalo ne zaostaje za onim najboljim. Dapače, kaže baka Mira, njena unuka će uskoro biti pravi meštar od ovog zanata.

"Ovdje se djeca odmalena uče ovom poslu. Ljubica je još u trećem razredu znala sve oko tijesta. A i mi sve ostale koje ovdje vidite učili smo od svojih roditelja. Bile smo još i mlađe kada smo razvukli svoje prvo klupko tijesta. I tako sve do danas. Međutim, džaba vam sve umijeće, tajne i recepture, ako nemate ljubavi prema poslu koji radite", tvrdi baka Mira koja vjeruje u mlade. 

Oni su ta buduća snaga opstanka poljičkog soparnika kao takvog. Njih osam ove se godine prijavilo na natjecanje što posebno veseli poljičkog kneza Petra Rodića predstavnika organizacijskog tima Društva Poljičana sv. Jure Priko koji zajedno s općinom Dugi Rat i njihovom Turističkom zajednicom organiziraju ovu jedinstvenu večer.

Njihov mladenački duh i želja da na ovaj način iskažu ono što su naučili od svojih starijih, glavni je moto ove akcije. Straha nema, sve ih je više, posebno nakon zaštite soparnika kada je to posno jelo sirotinje i težaka, prešlo na viši level i tako postalo prepoznatljivo te rado kušano i van granica Lijepe naše.