Etnoland u Dalmatinskoj zagori - težački život zanimljiv turistima

Nakon trideset godina života u Njemačkoj, Ana i Joško Lokas vratili su se u svoj rodni kraj - Pakovo selo, koje je udaljeno samo deset minuta vožnje od Nacionalnog parka Krka. Još 2004. godine su počeli graditi svoj "Etnoland", tematski park posvećen nekadašnjem životu i radu u Dalmatinskoj zagori, a danas mogu primiti čak 400 gostiju. Njima je na raspolaganju pravo guvno za "gluho kolo", kameni amfiteatar za predstave i koncerte te domaća hrana s mirisom i izvornim okusom.

"Imamo deset stalno zaposlenih, radimo svih 365 dana u godini, a više posla imamo zimi nego ljeti, iako se nalazimo blizu mora. Međutim, ne žalimo se jer ima gostiju, u prvom redu po ljeti su to stranci, od kojih se neki vraćaju i po deset puta", kaže nam u glas ovaj dvojac koji nas je dočekao širokog osmijeha i u tradicionalnoj nošnji Zagore unatoč tome što je vani bio vruć ljetni dan. 

Ognjište i peka kakvi su nekad bili

Prema njihovim riječima, Etnoland priča priču o nekadašnjem životu ljudi u Zagori, njihovoj istinskoj povezanosti sa škrtom zemljom, gladi, ali i težačkim načinom života, kada je s deset prstiju valjalo donijeti hranu na stol. 

Ana svoj posao obavlja s velikim osmijehom, oslovljavajući svoje goste imenom, već nakon pet minuta. Osim toga, čuli smo da, primjerice, Nijemci, ne vole janjetinu, ali da bolje razumiju što je značila oskudica hrane nekada, prije samo 60-ak godina, nego Amerikanci, koji jednu samo piletinu. Dok Španjolci, pak, ne vole našu svinjetinu, otkriva Ana prehrambene navike turista, koje je tako najlakše upoznati.

"Nije se meso u Zagori jelo svaki dan nego najviše jednom ili dva puta tjedno", otkrila nam je. Kako kaže, središte obiteljskog života u maloj kamenoj kući, gdje je znalo istovremeno biti desetak ljudi i djece, barem tri generacije, bila je jedna veća kuhinja s ognjištem, odnosno pekom, koja je imala komaštre, kako i bronzin, pomoću kojih se rješavalo dima iz kuće. Tu su i drveni tronošci, koji su stabilniji na tri noge, a zauzimaju i manje  prostora, dok je kantrigu (drvenu stolicu na četiri noge) imao samo gazda kuće u Dalmaciji.

Ana rado ističe i detalje narodne nošnje, koji su na prvi pogled, teško uočljivi, ali su bili znakoviti. Tako je zauzeta ili udana žena, do prije samo 50-ak godina, nosila rubac u tri boje i imala veliku boršu (torbu, op.a.), dok je neudana ili slobodna, nosila malu boršu. Neka se zna, da veliku torbu budući ženik mora i napuniti, odnosno donijet hranu na drveni stol, te je valjalo obrađivati zemlju, držati malo blaga i biti skroman s onim što imaš, otkrivaju naši domaćini. Oni drže da tradicionalni narodni običaji, rukotvorine, ali i vjerovanja, koja se oslanjaju na prirodno okruženje, ne smiju samo tako nestati, odnosno biti zaboravljeni već da ih svijet mora vidjeti.  

Pršut za vjenčanje, ali i sedmine

Za vrijeme obilaska njihovog gospodarstva, čuli smo da se pršut, kao i dijete, uvijek nosi s dvije ruke. Drniški pršut je danas zaštićen i EU oznakom izvornosti, a proizvodi se u suradnji sa slavonskim svinjogojcima. No, ostala je tradicija, što znači da se on i danas nosi kao dar za vjenčanje, ali i sedmine (karmine, op.a), što je izraz poštovanja.

Međutim, Ana ističe da se tek, kada se skine koža s njega, može znati što je i kakvo meso i to nakon 18 mjeseci sušenja, jer mu se dodaje samo sol, a bura  je ta koja mora odraditi dobar posao. "Inače, velikoj obitelji bi na raspolaganju ostajala jedna svinja, koja se hranila cijelu godinu, kako bi obitelj imala što jesti za vrijeme duge zime", napominje Ana.

Posebno mjesto na Etnolandu je namijenjeno vinu, i sve što ide s njim, od drvenih bačvi, preša, stare opreme i alata u vinogradu i podrumu do bukara (0,7 l) ili suska, što je za njih stari naziv u Zagori. Pravi mali, ali originalni muzej vinarstva i vinogradarstva, koje je, jednako kao i maslinarstvo, nekada bilo puno teže nego danas, ali je i onda, kao i danas, vinograd tražio slugu, a ne gospodara. Vođene vinske rute uključuju dvije čaše vina po cijeni od ukupno 20 eura, a cijena obilaska s ručkom je 35 eura.

Zip line 110 metara iznad Čikole 

Joško smatra da su, nakon izazovne dvije godine pandemije, koje su preživjeli bez otpuštanja radnika, zapravo tek sada počeli raditi pravu stvar. Tako on poslovne planove sipa "kao iz rukava" jer bolje je imati više malih vrša nego jednu kočaricu u moru. Osim toga, njemačka radinost i domaći duh, ali i dišpet uvijek su dobitna kombinacija za uspjeh. 

Mi smo posjetili i probali Zip line na Čikoli, što je pun pogodak za vidjeti ovaj veličanstveni krajolik jer do sada ondje nije bilo u ponudi većih turističkih sadržaja, koji bi privukli goste s obale, barem vikendima, i izvan turističke špice na Jadranu, koja se na ovaj način produžuje.  

Naime, u selu Dželalije, kod Drniša, vlasnik desetogodišnje koncesije Nikola Baraka i avanturistički vodič Mate Malenica, inače agronom po struci, su još prije osam godina postavili tri žice, dobro ukopane u stijene, ukupne dužne 1.450 metara. Radi se o Zipu u sjedećem položaju, a golemi kanjon iznad Čikole, koja je ulijeva u Zrmanju, se prijeđe za samo dvije minute. To zanimljivo adrenalinsko iskustvo košta 50 eura, a obiteljska karta za pet osoba stoji 180 eura, pojašnjava Malenica uvjeravajući nas da se preko Čikole i auto može prevesti Zipom, koji brže ide što je teret teži, jer ima bolji vjetar u leđa.