Još prije 115 godina Goričaj je imao vodovod i fontane uz koje su bila pojila za stoku

Goričaj ili kako ga još zovu gornje selo Grabovca u općini Šestanovac područje je iz kojeg su kroz povijest iznikle brojne poznate osobe. Od Tome Aleksa Dundića sudionika ruskog građanskog rata točnije zapovjednika konjaničke satnije Crvene armije i jedinog Hrvata odlikovanog Ordenom crvene zastave, do Grge Kusića dalmatinskog Gulivera koji je sa svojih 237 cm visine kao jedan od najviših ljudi ikada u povijesti služio u osobnoj carskoj gardi Franje Josipa u Beču.

To mjesto i njegovi stanovnici poznati su i po Raosovim likovima iz znamenite serije Prosjaci i sinovi. Najviše po Matanu Špalatrinu čije je prezime nažalost izumrlo, ali i dalje ponosno stoji putokaz zaseoka u Goričaju u kojem su danas neki drugi ljudi s drugim prezimenima.

Razvijena vodovodna mreža 

Međutim, manje je poznato da je to mjesto pod Orljačom još prije 115 godina imalo dobro razvijenu vodovodnu mrežu koja se protezala od izvora Čevo na brdu Orljača do prvih kuća u selu ukupne dužine 730 metara sa pravim gizanim cijevima, fontanama i šahtama firme Bopp &Reuther iz njemačkog grada Mannheima osnovane davne 1872. godine.

Austro-Ugarska carevina uz pomoć njemačkih proizvođača pumpi i teških ventila izgradili su magistralni cjevovod koji je služio sve do početka devedesetih kada se zbog nebrige i neodržavanja kompletna mreža potpuno urušila.

"Cijeli sustav građen je po principu spojenih posuda", objašnjava Tomislav Čađo Čaljkušić, jedan od inicijatora ideje revitalizacije izvorišta i starih fontana u selu. Znači, kaže, iz samog izvora s nekih petstotinjak metara nadmorske visine voda se spuštala u prvi manji bazen iz kojeg bi se kada se napuni podizala kamena klapna i spuštala u niži rezervoar i tako do najnižeg po zapremnini najvišeg depozita iz kojeg bi se voda kasnije granala do seoskih fontana. One su građene na način da su služile ljudima, a i stoci jer je u to vrijeme ovaj kraj bio bogat stočnim fondom. Zato su ispred svake fontane izgrađena i prostrana pojila za životinje.

"Nema tko tu nije dolazio. Od Grabovca do Medova Doca i dalje istočno do Zagvozda i sjevernije od Ciste Provo do Lovreća. Znalo se čekati za vodu. Po trideset žena sa "vučijama“ na leđima strpljivo bi čekale u redu. Onda napuni pa uprti i tako i po nekoliko puta dnevno", prisjeća se. 

Inicijativa o revitalizaciji

Tamo negdje šezdesetih godina ondašnja vlast zamijenila je "bečke“ gizane cijevi s onim "beogradskim“ pocinčanim i spojila na vodovodnu mrežu netom izgrađenu školu. Međutim, kada se škola zatvorila, a ima od tada tridesetak godina, nestalo je i vode u špinama.

Cijela mreža je zarasla u draču i živicu i ističe, boji se da je sve urušeno. Nažalost voda koja i danas izvire samo manjim intezitetom, očito više ne ide cijevima već šumom. U nekoliko navrata tražili su da se ovaj izvor, nekadašnji temelj opstojnosti ljudi ovog kraja, donekle revitalizira i konzervira, ako za ništa onda u turističke svrhe. Bar da se ucrta kao zanimljiva tematska staza.

"Zamislite prije više od stoljeća imali smo vodovod, a ovoj moderni tek od prije šest godina. Sada je li to bio vodovod ili javni zdenac nije ni bitno. U svakom slučaju tada je građen u najboljoj namjeri i za ondašnje prilike po najmodernijoj tehnologiji. Netko bi to negdje drugdje itekako objeručke prihvatio, rekonstruirao i predstavio kao građevinsko čudo onog vremena", naglašava.

Osim Hrvatskim vodama koji su im rekli da se radi o javnom zdencu koji nikada nije bio uključen u sustav javne vodopskrbe, pa time nije pod njihovom brigom, obraćali su se i Hrvatskim šumama jer se spomenuti izvor nalazi u jedinstvenoj bagremovoj šumi u kojoj je prije nekoliko godina dopuštena sječa samo na krivi način, neplanski.

"Međutim, pisanu ili bilo kakvu drugu reakciju na naš dopis, nikada nismo dobili", jada se Čaljkušić kojemu je želja da ova vodovodna priča kroz ovu godinu dobije svoj nastavak.  

Prije dvadesetak godina također je pokrenuta inicijativa o zaštiti tog, kako ga vole zvati, spomenika nulte kategorije. Mještani su željeli u svom selu vidjeti ljude od struke koji bi utvrdili stvarna oštećenja na starom cjevovodu čije bi saniranje do izgradnje novog prije nekoliko godina sada već izgrađenog vodovodnog sustava, barem donekle olakšalo život stotinjak stanovnika tog sela.

Nažalost i to je propalo.

Zapušteni seoski bunari 

Cijelo je to područje osim kamenih austrougarskih zdenaca, ispresijecano seoskim danas zapuštenim bunarima. Svaki zaseok gradio je svoj bunar što je u konačnici polučilo rezultat jer se više nije trebalo čekati s vučijama oko fontana.

"Dosta njih je srušeno i obraslo. Do nekih se ne može ni doći. Zašto to ne urediti i prodati priču strancima kao o važnom razvojnom projektu sa svrhom i razlogom. Imati zdence i vodovod u to vrijeme bila je prava blagodat. Tko je to ima bio je bogat čovjek", dodaje Čaljkušić i prisnažuje; zanimljivost ovog vodovoda je tim veća što su svi ti bazeni kapaciteta možda i trideset vagona vode, građeni u živcu kamenu, a oprema se dovozila iz Njemačke. Cijeli sustav građen je vrlo pedantno i za te prilike precizno.

"Pogledajte samo kvalitetu betona oko šahti. I nakon sto godina nigdje nisu ruvinjane", ističe. 

Možda se voda i danas slijeva do depozita, ali to ne znaju. Nekoliko su puta pokušali očistili veliki dio puta do izvorišta, ali bez pomoći šire društvene zajednice, sve će ostati na pokušaju.

I da, na kraju treba spomenuti njemačku tvornicu Bopp & Reuther danas poznatu po izumu principa mjerača s ovalnim kotačem za proizvodnju mjerača protoka. Zamislite, što je za naše prilike teško poimati, stoljeće i pol neprekidnog rada i sustavnog ulaganja podiglo je na rang jedne od najboljih njemačkih firmi po pitanju tehnologije mjerenja i upravljanja, dok s druge strane imamo više od stoljeća stari vodovod kojeg smo uspjeli zapustiti i srušiti, usprkos tome što je cijeli taj kraj ostao suha špina naredna tri desetljeća.